U sjeni svekrve: Moj brak s Edinom i borba za vlastiti glas

“Ne možeš tako razgovarati sa mnom, Amra! Ja sam tvoja svekrva!” Fikretin glas odjekivao je kroz hodnik dok sam stajala pred vratima naše male sobe, stežući ruke da sakrijem drhtanje. Edin je sjedio za stolom, spuštenih očiju, kao da ga se sve to ne tiče. “Edine, reci joj!” viknula je Fikreta, a ja sam osjetila kako mi srce udara u grlu.

“Mama, pusti Amru na miru…” promrmljao je Edin, ali njegov glas bio je slab, gotovo nečujan. Pogledala sam ga, tražeći podršku, ali on je samo slegnuo ramenima. U tom trenutku shvatila sam da sam sama.

Na dan našeg vjenčanja, dok su se sarajevske ulice šarenile od svatova i pjesme, vjerovala sam da me čeka sretan život. Edin je bio nježan, pažljiv, uvijek spreman na šalu. Ali čim smo se vratili s medenog mjeseca i uselili u njegovu porodičnu kuću na Grbavici, sve se promijenilo. Fikreta je imala svoje pravila: doručak u sedam, ručak u jedan, večera u osam. Svaka šalica kafe morala je biti spremljena na njen način. Moj način nije bio dobar. Ništa što sam radila nije bilo dovoljno dobro.

“Amra, nisi dobro oprala suđe. Pogledaj ovu čašu!” govorila bi mi svakog dana. “Moja Edina nikad nije imao ovakve fleke na čašama dok sam ja prala!”

Ponekad bih joj pokušala objasniti da radim najbolje što mogu, ali ona bi samo odmahivala glavom i uzdahnula tako glasno da bi cijela kuća znala koliko sam nesposobna. Edin bi tada nestao iz kuhinje pod izgovorom da mora nešto završiti na poslu.

Najgore su bile večeri. Sjedili bismo za stolom, a Fikreta bi pričala o tome kako su žene nekad znale gdje im je mjesto. “Moja majka nikad nije podizala glas na muža. Danas su žene previše slobodne…” govorila bi, gledajući ravno u mene. Osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu.

Moji roditelji su živjeli u Zenici i rijetko su dolazili. Mama bi me zvala svake nedjelje i pitala jesam li sretna. Lagala sam joj. “Dobro je, mama, sve je u redu.” Nisam imala snage reći joj istinu – da se osjećam kao gost u tuđoj kući, da mi nedostaje moj krevet, moj miris posteljine, čak i buka sa zeničkih ulica.

Jednog dana, dok sam brisala prašinu s polica u dnevnoj sobi, pronašla sam staru fotografiju Edina i njegove bivše djevojke. Fikreta je ušla baš tada i nasmiješila se: “Emina je bila prava cura. Znala je kuhati sve što Edin voli.” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči.

Te noći nisam mogla spavati. Edin je ležao pored mene, okrenut prema zidu. “Edine,” šapnula sam, “jesi li sretan?” Okrenuo se prema meni i pogledao me umorno: “Ne znam više ni šta znači biti sretan. Mama je uvijek bila takva… Navikni se.”

Ali nisam mogla naviknuti. Svaki dan bio je borba – borba za malo prostora, za malo mira, za pravo da budem svoja. Počela sam gubiti apetit, mršavila sam i povlačila se u sebe. Prijateljice su me zvale na kafu, ali nisam imala snage ni volje da izlazim.

Jednog jutra, dok sam sjedila sama u kuhinji i pila kafu koju sam skuhala po svom ukusu – prejaku za Fikretu – odlučila sam napisati pismo mami. “Draga mama,” pisala sam drhtavom rukom, “ne znam koliko još mogu izdržati ovako. Osjećam se kao da nestajem…”

Pismo nisam poslala. Sakrila sam ga među svoje stvari kao podsjetnik na to koliko mi nedostaje dom.

S vremenom su počele i ozbiljnije svađe između mene i Edina. Jedne večeri, nakon što me Fikreta ponizila pred njegovim prijateljima jer nisam znala napraviti pitu kao ona, povukla sam ga za ruku u sobu.

“Edine, ne mogu više ovako! Ili ćemo otići odavde ili ću ja otići sama!”

Gledao me dugo, šutio. Onda je rekao: “Ne mogu ostaviti mamu samu. Znaš da nema nikog osim mene…”

Tada sam shvatila da biram između sebe i njega – ili ću ostati i izgubiti sebe ili otići i možda prvi put nakon dugo vremena disati punim plućima.

Te noći spakirala sam nekoliko stvari u torbu i tiho izašla iz kuće. Na autobusnoj stanici na Dobrinji čekala sam prvi jutarnji autobus za Zenicu. Dok su svitalo sarajevsko jutro i hladan zrak mi parao lice, osjećala sam strah – ali i olakšanje.

Danas živim sama u malom stanu iznad stare željezničke stanice u Zenici. Još uvijek sanjam o onoj kući na Grbavici i pitam se jesam li mogla nešto drugačije napraviti. Ali svaki put kad skuham kafu po svom ukusu i sjednem uz prozor gledajući vozove kako prolaze, znam da sam izabrala sebe.

Ponekad se pitam: Je li ljubav dovoljna kad moraš birati između nje i vlastite slobode? Koliko žena još živi u sjeni tuđih očekivanja?