Ispod Iste Krovne Ploče: Marijina Borba za Svoju Sreću

“Opet si zaboravio platiti račune, Damire!” viknula sam dok sam stajala u kuhinji, držeći u ruci opomenu iz Elektroprivrede. Glas mi je drhtao, ali nisam više mogla šutjeti. Damir je sjedio na kauču, buljeći u televizor, kao da ga se ništa ne tiče. “Ma pusti sad to, Marija. Znaš da ću sutra otići platiti. Šta se dereš?” odgovorio je bezvoljno, ne skidajući pogled s ekrana.

U tom trenutku osjetila sam kako mi se srce steže. Nije to bio prvi put. Godinama sam bila ta koja vuče sve konce: posao u banci, kuhanje, čišćenje, briga o našoj kćeri Lani i još o njegovoj majci koja je često dolazila s prigovorima. Damir je uvijek imao izgovor – “Nema posla”, “Nisam ja za te stvari”, “Ti to bolje znaš”. A ja? Ja sam šutjela, gutala knedle i tješila samu sebe da će jednom biti bolje.

Ali nije bilo bolje. Svaki dan bio je isti – umorna sam dolazila s posla, Lana bi me dočekala s pitanjima o zadaći, a Damir bi ležao ili igrao igrice na mobitelu. Navečer bih plakala pod tušem, tiho da me Lana ne čuje. Ponekad bih nazvala sestru Ivanu i požalila joj se, ali ona bi samo rekla: “Marija, svi mi imamo svoje križeve. Šuti i trpi, zbog djeteta.”

Jedne večeri, kad sam mislila da ću puknuti od svega, Lana je došla do mene i tiho rekla: “Mama, zašto si uvijek tužna?” Taj njezin pogled – iskren, zabrinut – bio je kao šamar. Shvatila sam da više ne mogu ovako. Nisam željela da moja kćer odraste misleći da je normalno biti nesretan.

Sljedećih dana počela sam razmišljati o svom životu. Sjetila sam se kako sam nekad voljela crtati, kako sam sanjala o putovanjima i vlastitom ateljeu. Sve to nestalo je pod teretom svakodnevice i Damirove nezainteresiranosti. Počela sam zapisivati svoje misli u bilježnicu, krišom, kao da radim nešto zabranjeno.

Jednog popodneva, dok sam spremala ručak, Damirova majka Ruža došla je bez najave. Sjela je za stol i počela: “Marija, ti nikad nisi zadovoljna. Moj Damir je dobar čovjek, ali ti ga stalno gnjaviš. Trebala bi biti zahvalna što imaš muža!” Osjetila sam kako mi krv vrije. “Gospođo Ružo, vaš sin ne radi ništa po kući ni oko djeteta. Sve je na meni! Zar je to pošteno?” Ruža me pogledala s prijezirom: “Žene su uvijek nosile više. Tako je bilo i tako će biti!”

Te večeri nisam mogla zaspati. U glavi su mi odzvanjale njezine riječi i slike mog života koji prolazi pokraj mene. Sljedećeg jutra odlučila sam razgovarati s Damirom. Sjeli smo za stol dok je Lana bila u školi.

“Damire, ovako više ne ide. Umorna sam i nesretna. Trebam tvoju pomoć ili ću morati razmisliti o razvodu.” Gledao me zbunjeno, kao da prvi put čuje što govorim.

“Ma šta ti fali? Imaš posao, dijete, mene… Šta sad izmišljaš? Svi imaju probleme!”

“Ne izmišljam! Samo želim partnera koji će biti uz mene, a ne još jedno dijete o kojem moram brinuti!”

Nije odgovorio ništa. Samo je ustao i otišao van.

Sljedećih dana atmosfera u kući bila je ledena. Ruža me izbjegavala, Damir je šutio ili gunđao pod nosom. Lana je osjećala napetost i povukla se u sebe.

Jedne subote odlučila sam otići na radionicu slikanja koju je organizirala lokalna udruga žena. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se živo. Upoznala sam Mirelu i Sabinu, žene koje su prošle slične stvari – jedna se razvela nakon 15 godina braka, druga je sama odgajala sina jer joj muž radi u Njemačkoj.

Počela sam češće odlaziti na radionice i družiti se s njima. Polako sam vraćala vjeru u sebe. Jednog dana Mirela mi je rekla: “Marija, nisi sama. Zaslužuješ biti sretna!”

Kad sam to rekla Damirom, on se samo nasmijao: “Ma šta ćeš ti bez mene? Ko će te gledat s djetetom?” Ali ja više nisam bila ona ista Marija.

Prijavila sam se na natječaj za posao u galeriji u Sarajevu i dobila ga! Kad sam to rekla Lani, zagrlila me i rekla: “Mama, ponosna sam na tebe!”

Damir nije mogao vjerovati kad sam mu rekla da odlazim s Lanom u Sarajevo. Prijetio mi je sudom, Ruža me proklinjala pred susjedima, ali nisam odustala.

Prvi dan u novom stanu bio je težak – Lana i ja smo plakale od straha i uzbuđenja. Ali kad smo zajedno crtale na podu prazne sobe, znala sam da smo napravile pravu stvar.

Danas radim ono što volim, Lana ide u novu školu i polako gradimo svoj život iz početka. Nije lako – često me uhvati tuga ili strah od budućnosti – ali više nisam zarobljena.

Ponekad se pitam: Koliko nas još živi pod istim krovom sa svojim strahovima? Koliko nas misli da ne zaslužuje bolje? Možda će moja priča nekome dati snagu da napravi prvi korak.