Svekrva u bijelom: Moj dan, njezina drama
“Zar se šališ?” prošaptala sam sestri Ani dok sam stajala pred crkvom, držeći buket tako čvrsto da su mi prsti pobijelili. Pogled mi je bio prikovan za Mariju – moju buduću svekrvu – koja je, bez imalo srama, koračala prema nama u dugoj, blještavo bijeloj haljini. Haljina je bila toliko slična mojoj da su prolaznici već šaptali i pokazivali prstom.
Ana me stisnula za ruku. “Smiri se, Iva. Danas je tvoj dan. Ne daj joj da ti ga ukrade.”
Ali kako? Kako ostati mirna kad ti netko tako očito želi zasjeniti najvažniji trenutak u životu? Pogledala sam Ivana, mog zaručnika, koji je zbunjeno gledao čas mene, čas svoju majku. Njegovo lice bilo je prazno, kao da ne zna što bi rekao ili učinio.
“Ivane, jesi li vidio što je obukla tvoja mama?” pitala sam ga tiho dok smo čekali da svećenik pozove goste unutra.
“Ma… možda nije mislila ništa loše,” promrmljao je i slegnuo ramenima. “Znaš kakva je ona.”
Znaš kakva je ona. Da, znala sam. Marija je uvijek morala biti u centru pažnje. Na Ivanovoj promociji upala je na pozornicu s cvijećem, na mom rođendanu donijela tortu s njegovim imenom. Ali danas… danas je prešla granicu.
Dok smo ulazili u crkvu, osjećala sam kako mi srce lupa u grlu. Gosti su šaptali, neki su me sažalijevali pogledom. Marija je sjedila u prvom redu, nasmiješena, kao da je ona mladenka. Moja mama, Jasna, stisnula mi je ruku i šapnula: “Ne gledaj nju. Gledaj Ivana. Ovo je vaš trenutak.”
Ali nisam mogla ne gledati. Svaki put kad bih podigla pogled s oltara, vidjela bih Mariju kako se smješka gostima, pokazuje haljinu i čak daje savjete djeverušama o tome kako bi trebale držati bukete.
Nakon ceremonije, dok su svi izlazili iz crkve, prišla mi je teta Ružica i tiho rekla: “Iva, dušo, nemoj joj dati da ti pokvari dan. Znaš da svi vide što radi. Samo se nasmiješi i budi iznad toga.”
Ali nisam mogla biti iznad toga. Osjećala sam se poniženo i ljuto. Ivan je bio tih, povučen u sebe, a ja sam osjećala kako mi suze naviru na oči svaki put kad bih pogledala Mariju.
Na svadbenoj večeri situacija je postala još gora. Marija je prva ustala za zdravicu, podigla čašu i rekla: “Želim čestitati svom sinu i njegovoj predivnoj… prijateljici Ivi!” Prijateljici! Gosti su se nelagodno nasmijali, a ja sam osjetila kako mi obrazi gore.
Nakon toga više nisam mogla izdržati. Povukla sam Ivana na stranu iza sale.
“Ivan, moraš nešto reći svojoj mami! Ovo nije normalno!”
On je samo slegnuo ramenima: “Ne želim praviti scenu na našem vjenčanju…”
“Scenu? Ona pravi scenu cijeli dan! Ako ti nećeš reagirati, ja ću!”
Vratila sam se u salu i prišla Mariji koja je upravo pričala s Ivanovim stricem Zoranom.
“Marija, možemo li na trenutak razgovarati?”
Pogledala me s osmijehom: “Naravno, draga.”
Odvela sam je do garderobe i duboko udahnula.
“Marija, znam da ste vi Ivanova majka i poštujem vas. Ali danas ste povrijedili mene i ponizili svog sina. Bijela haljina na vjenčanju nije slučajnost. Molim vas da poštujete naš dan.”
Očekivala sam svađu ili barem opravdanje, ali ona me samo pogledala i rekla: “Iva, ti si sada dio naše obitelji. Moraš naučiti kako stvari funkcioniraju kod nas.”
Tada sam shvatila – ovo nije bila greška ili nesporazum. Ovo je bio test.
Vratila sam se u salu i odlučila – neću joj dati da pobijedi. Uzela sam mikrofon i obratila se gostima:
“Dragi naši, hvala vam što ste danas s nama. Želim posebno zahvaliti jednoj osobi koja je danas pokazala koliko voli svog sina – mojoj svekrvi Mariji! Hvala vam što ste došli u bijelom i pokazali svima koliko ste ponosni na nas! Nadam se da ćemo svi zajedno moći slaviti ljubav bez natjecanja i zavisti!”
Gosti su prasnuli u smijeh i zapljeskali. Marija je pocrvenjela i sjela natrag za stol bez riječi. Ivan me pogledao s divljenjem i prvi put tog dana zaista stao uz mene.
Kasnije te večeri prišla mi je moja mama i tiho rekla: “Ponosna sam na tebe. Pokazala si joj gdje su granice – ali s osmijehom.”
Te noći ležala sam budna pored Ivana i razmišljala o svemu što se dogodilo.
Jesam li pogriješila što sam joj javno odgovorila? Ili je to bio jedini način da zaštitim sebe? Koliko daleko treba ići zbog mira u obitelji – i gdje povući crtu?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li humor stvarno najbolji način za rješavanje ovakvih situacija ili ponekad treba biti oštriji?