Oporuka na Noćnom Stoliću: Kako Oprostiti Majci Koja Me Zaboravila?
“Ne mogu vjerovati da si to stvarno učinila, mama!” viknula sam kroz suze, držeći zgužvani papir u ruci. Oporuka je ležala na noćnom stoliću, među njezinim tabletama i starim fotografijama. Srce mi je tuklo kao ludo, a u glavi mi je odzvanjalo samo jedno pitanje: Zašto mene nisi spomenula? Zašto si sve ostavila Lejli?
Lejla je stajala u hodniku, blijeda i zbunjena. “Nisam znala za ovo, Ajla… Kunem ti se!”
Nisam joj vjerovala. Nisam više vjerovala nikome. U tom trenutku, osjećala sam se kao da sam cijeli život bila samo gost u vlastitoj obitelji. Mama je ležala u bolničkom krevetu, iscrpljena od bolesti, a ja sam stajala pored nje, pokušavajući pronaći smisao u svemu što se dogodilo.
Sjećam se djetinjstva u Sarajevu. Mama je uvijek bila stroga, ali pravedna. Lejla i ja smo dijelile sobu, igrale se lutkama i sanjale o velikom svijetu. Tata je rano otišao, a mama je radila dva posla da nas prehrani. Uvijek sam mislila da smo nas tri neraskidivo povezane. Ali sada, s ovim papirom u ruci, sve se raspadalo.
“Možda je imala razlog,” šaptala je Lejla dok smo sjedile za kuhinjskim stolom. “Možda je mislila da ti ne treba…”
“Ne treba mi?” prekinula sam je. “Zar sam cijeli život bila manje vrijedna? Zar sam manje voljela ovu kuću?”
Lejla je spustila pogled. “Ajla, znaš da te voli… Samo… znaš kakva je bila zadnjih godina. Zaboravljala je stvari. Možda je zaboravila i to.”
Ali ja nisam mogla zaboraviti. Svaki put kad bih prošla pored naše stare kuće na Grbavici, osjećala bih knedlu u grlu. Sjećanja su navirala: miris svježe pečenih kiflica, zvuk kiše na limenom krovu, mamin glas dok nam čita bajke prije spavanja.
Nakon sahrane, sve je postalo još teže. Komšije su dolazile s kolačima i riječima utjehe, ali nitko nije znao što se zapravo događa između mene i Lejle. Počele smo se udaljavati. Ona bi dolazila u kuću, uređivala vrt i mijenjala zavjese, a ja bih stajala na vratima kao stranac.
Jedne večeri, dok sam pakirala mamine stvari, pronašla sam stari dnevnik. Listajući požutjele stranice, naišla sam na rečenicu koja mi je slomila srce: “Ajla je uvijek bila jaka. Znam da će uspjeti sama.”
Tada sam shvatila – možda me mama nije izostavila iz mržnje ili zaborava. Možda je vjerovala da mi ne treba ništa osim vlastite snage. Ali kako oprostiti nekome tko te povrijedio upravo zato što te volio na svoj pogrešan način?
Lejla i ja smo se posvađale nekoliko puta nakon toga. “Ne mogu ti dati pola kuće, Ajla! Mama je tako napisala!” vikala je.
“Ne tražim kuću! Tražim objašnjenje!” urlala sam natrag.
Ali odgovora nije bilo. Samo tišina i zidovi koji su nas dijelili.
Godine su prolazile. Lejla se udala i preselila u Zagreb. Ja sam ostala u Sarajevu, radila u školi i pokušavala zaboraviti sve što se dogodilo. Ali svake godine na mamin rođendan, vraćala bih se pred tu istu kuću i gledala kroz prozor kao dijete koje čeka da ga netko pozove unutra.
Jednog dana, dobila sam pismo od Lejle. Pisalo je: “Ajla, znam da nikad nećeš moći zaboraviti što se dogodilo. Ali molim te, pokušaj oprostiti mami. I meni. Ne želim da nas ova oporuka zauvijek razdvoji.”
Suze su mi tekle niz lice dok sam čitala te riječi. Možda nikad neću moći oprostiti potpuno, ali možda mogu pokušati razumjeti.
Danas sjedim na klupi ispred naše stare kuće i gledam djecu kako se igraju na ulici. Pitam se: Jesam li ja ta koja ne zna oprostiti ili je mama ta koja nije znala voljeti na pravi način? Može li ljubav biti toliko pogrešno shvaćena da ostavi rane koje nikad ne zarastu?
Što vi mislite – može li se oprostiti roditelju koji vas je povrijedio iz ljubavi? Je li moguće zaboraviti izdaju kad dolazi od onih koje najviše volimo?