Sapun i istina: Kako sam ostavila Darija
“Opet nisi kupio sapun, Darijo!” viknula sam iz kupaonice, držeći praznu kutiju u ruci. Zvuk njegovih tipki na laptopu bio je jedini odgovor. U tom trenutku, dok sam stajala bosa na hladnim pločicama, shvatila sam koliko sam umorna od ove tišine koja nas je već mjesecima gušila.
Sjećam se kad smo se upoznali na tramvajskoj stanici kod Baščaršije. Smijali smo se kao djeca, a ja sam vjerovala da je on moj spasitelj iz sivila svakodnevice. Moja mama, Azra, uvijek je govorila: “Samo da nađeš nekog normalnog, kćeri, pa da i ja dočekam unuče.” Darijo je bio sve što je ona željela – stabilan posao u banci, pristojna porodica iz Travnika, nikad nije pio ni pušio. Ali ono što nitko nije znao, pa ni ja sama na početku, bila je njegova nesposobnost da me vidi – stvarno vidi.
“Ajde, ne pravi dramu zbog sapuna,” promrmljao je iz dnevne sobe. Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima. Nije to bio sapun. Bila je to svaka neizgovorena riječ, svaki pogled koji je skliznuo preko mene kao da sam prozirna. Bila je to svaka večera kad smo sjedili za stolom i pričali o vremenu ili cijenama goriva, a nikad o tome kako se osjećamo.
Moja najbolja prijateljica Ivana često mi je govorila: “Lejla, ti si nestala otkad si s njim. Gdje je ona cura koja je sanjala o putovanjima i pisanju knjiga?” Nisam znala što da joj odgovorim. Možda sam se bojala priznati sebi da sam izgubila sebe u pokušaju da budem ono što svi drugi žele.
Jedne večeri, dok smo sjedili kod njegovih roditelja u Travniku, njegova majka Jasmina me upitala: “Kad ćete vi više praviti svadbu? Svi pitaju!” Pogledala sam Darija, očekujući podršku, ali on je samo slegnuo ramenima i rekao: “Lejla zna, ona sve organizira.” Osjetila sam kako mi srce tone. Bila sam sama u svemu.
Nakon te večeri nisam mogla spavati. Gledala sam u strop naše male sobe i pitala se: Je li ovo život koji želim? Je li ovo ljubav? Ili samo navika i strah od samoće?
Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s Darijom. “Osjećaš li ti da smo sretni?” pitala sam ga dok smo doručkovali. Nije ni podigao pogled s mobitela. “Šta ti sad fali? Imamo stan, posao, sve je ok.”
Ali meni nije bilo ok. Svaki dan sam osjećala kako nestajem. Počela sam izbjegavati prijatelje jer nisam imala snage objašnjavati zašto više ne pišem, zašto više ne sanjam. Mama je stalno zvala i pitala kad ćemo doći na ručak, kad ćemo objaviti zaruke. Nisam imala hrabrosti reći joj istinu.
Jednog jutra, dok sam prala zube i gledala svoj odraz u ogledalu, shvatila sam da više ne prepoznajem tu ženu. Oči su mi bile umorne, osmijeh lažan. Tada sam odlučila – moram otići.
Te večeri čekala sam da Darijo dođe kući. Sjedili smo za stolom u tišini dok su kazaljke sata neumoljivo kucale. “Moram ti nešto reći,” započela sam drhtavim glasom. Pogledao me zbunjeno.
“Ne mogu više ovako. Nisam sretna. Ne želim se udati za tebe samo zato što svi to očekuju od nas.” Njegovo lice se smrknulo. “Šta ti fali? Jesi luda? Svi bi dali sve za ovakav život!”
“Ali ja ne želim život koji svi žele. Želim svoj život!”
Nastala je tišina koju ni zvuk automobila s ulice nije mogao prekinuti. Znao je da mislim ozbiljno.
Sljedećih dana uslijedile su poruke njegove mame, pozivi moje mame, suze i molbe da razmislim još jednom. Ivana me zagrlila i rekla: “Ponosna sam na tebe.” Ali osjećala sam se kao da stojim gola pred cijelim gradom – svi su znali za naš prekid.
Prvih tjedana bilo mi je užasno teško. Svaki put kad bih prošla pored naše omiljene pekare ili tramvajske stanice gdje smo se upoznali, srce bi mi preskočilo od boli. Ali svaki dan bez njega bio je jedan korak bliže meni samoj.
Počela sam opet pisati. Prvo stidljivo, onda sve hrabrije. Prijavila sam se na radionicu kreativnog pisanja u Centru Skenderija. Upoznala nove ljude koji nisu znali ništa o meni i Dariju – bila sam samo Lejla.
Mama mi je trebala mjesecima oprostiti što nisam ispunila njena očekivanja. Jednom mi je rekla: “Samo da si ti živa i zdrava.” Znala sam da joj treba vremena.
Danas, godinu dana kasnije, sjedim u istoj onoj kuhinji gdje sam nekad plakala zbog sapuna i smijem se sama sebi. Nema više laži ni tišine – ima samo mene i mojih snova.
Ponekad se pitam: Koliko nas živi tuđe živote iz straha od samoće ili osude? Jesmo li spremni izabrati sebe čak i kad cijeli svijet viče da griješimo?