Volim svog sina, ali kćerku ne podnosim: Bumerang života u hrvatsko-bosanskoj obitelji

“Zašto uvijek njega, mama? Zar ja nisam tvoja kćer?” Mirnin glas još mi odzvanja u ušima, iako je prošlo više od godinu dana otkad mi je to rekla. Stajala je na vratima naše male kuhinje u Sarajevu, suznih očiju, dok sam ja, kao i obično, stavljala još jedan komad pite pred Ivana. On je bio moj ponos, moj sin, moj nasljednik. Mirna… ona je uvijek bila nekako viška, kao da se rodila iz inata sudbini.

Sjećam se dana kad sam prvi put osjetila tu čudnu nelagodu prema vlastitoj kćeri. Imala je samo pet godina, a već je bila tvrdoglava, prkosna, uvijek s pitanjima na koja nisam imala strpljenja odgovarati. Ivan je bio drugačiji – miran, poslušan, uvijek uz mene. Možda sam zato nesvjesno počela birati njega. Možda sam zato Mirni često govorila: “Pusti brata, on je umoran od škole,” ili “Ti si djevojčica, pomozi mi u kuhinji.”

Moj muž, Dario, nije puno govorio o tome. Bio je tipičan bosanski otac – šutljiv, povučen, ali kad bi popio koju više, znao bi reći: “Snježana, pazi da ne izgubiš Mirnu. Djeca pamte.” Ja bih samo odmahnula rukom. Djeca zaborave, mislila sam.

Godine su prolazile. Ivan je rastao u uzornog mladića – upisao je fakultet u Zagrebu, donosio same petice, a ja sam ga svima hvalila. Mirna je bila tiha sjena u kući. Povukla se u sebe, počela pisati pjesme i crtati po zidovima svoje sobe. Nisam to razumjela. “Zašto ne možeš biti kao tvoj brat?” često sam joj govorila.

Jednog dana, kad je imala sedamnaest, Mirna je nestala iz kuće. Nije se vratila iz škole. Policija, suze, panika – sve me to pogodilo kao grom iz vedra neba. Dario je šutio i pušio na balkonu, a ja sam pretraživala njenu sobu tražeći tragove. Pronašla sam dnevnik. Srce mi je stalo dok sam čitala: “Mama me ne voli. Nikad nije. Ivan joj je sve.”

Našla se nakon tri dana kod prijateljice u Mostaru. Vratila se kući s pogledom koji nisam prepoznala – hladnim i dalekim. “Ne moraš me voljeti,” rekla mi je tiho dok smo sjedile za stolom. “Ali nemoj očekivati da ću ti ikad više vjerovati.”

Ivan se vratio iz Zagreba kad je čuo što se dogodilo. Bio je bijesan na mene. “Mama, što si joj napravila? Znaš li koliko joj značiš?” Nisam znala što reći. Prvi put u životu osjetila sam strah – strah da ću izgubiti oboje djece.

Dani su prolazili u tišini. Mirna me izbjegavala, a Ivan je sve češće ostajao u Zagrebu. Dario je pokušavao popraviti stvari: “Snježana, vrijeme je da priznaš sebi što si napravila.” Nisam mogla. Previše me boljelo.

Jedne večeri, dok sam prala suđe, Mirna je došla do mene. “Mama,” rekla je tiho, “idem studirati u Sarajevo. Neću više živjeti ovdje.” Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. “Mirna… molim te…” pokušala sam joj prići, ali ona se povukla.

Ivan me nazvao kasnije te noći: “Mama, moraš joj reći istinu. Moraš joj reći da ti je žao.” Nisam znala kako. Nikad nisam naučila pokazivati slabost.

Prošlo je nekoliko mjeseci otkad Mirna nije dolazila kući. Ivan se javljao povremeno, ali i on je bio hladan prema meni. Dario i ja smo šutjeli za stolom, svatko sa svojim mislima.

Jednog jutra stiglo mi je pismo od Mirne:

“Draga mama,
Nadam se da si dobro. Pišem ti jer želim da znaš da te ne mrzim. Samo želim da znaš kako boli kad te vlastita majka ne vidi i ne čuje. Možda jednog dana budemo mogle razgovarati kao dvije odrasle žene. Do tada… čuvaj se.
Mirna”

Plakala sam cijelu noć nakon toga pisma. Prvi put sam priznala sebi – pogriješila sam kao majka. Nisam znala kako ispraviti ono što sam godinama uništavala.

Danas sjedim sama za stolom i gledam stare fotografije – Ivan s osmijehom na licu, Mirna s tugom u očima koju tada nisam vidjela. Pitam se ima li nade za nas? Može li ljubav koju sam uskratila svojoj kćeri ikada biti nadoknađena?

Možda će mi netko od vas reći – postoji li oprost za ovakvu majku? Da li ste vi ikada osjetili da vas roditelj ne voli dovoljno?