Vatra u srcu: Rođendan male Lejle
“Mama, hoće li me pustiti da upalim sirenu?” šapnula sam, stežući njenu ruku dok smo stajale pred velikim crvenim kamionom. Srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz prsa, ali ne od straha – od uzbuđenja. Iako sam imala samo pet godina, već sam znala da je život ponekad nepravedan. Dok su druga djeca trčala po igralištu, ja sam većinu vremena provodila u bolnici, boreći se s bolešću koju ni odrasli nisu znali objasniti.
Moja mama, Sanela, uvijek je govorila: “Lejla, ti si naša mala lavica.” Ali lavica se često bojala noći, igala i hladnih bolničkih soba. Ipak, imala sam jednu želju – htjela sam biti vatrogaskinja. Ne zbog crvenih kamiona ili kacige, nego zato što vatrogasci spašavaju ljude. Htjela sam i ja nekome pomoći, makar na jedan dan.
Tata Emir je bio tih čovjek, ali kad bi me gledao kako crtam vatrogasce, oči bi mu zasjale. “Možda jednog dana,” govorio bi, iako smo oboje znali da je svaki dan za mene dar.
Na moj peti rođendan probudila sam se ranije nego inače. Mama mi je obukla novu crvenu majicu s natpisom “Mala vatrogaskinja”. Kad smo stigli pred vatrogasni dom u Sarajevu, dočekali su nas pravi vatrogasci – Enes, Dario i Jasmina. Svi su se smijali, ali vidjela sam suze u maminim očima.
“Lejla, danas si ti glavna,” rekao je Enes i pružio mi malu kacigu. “Spremna si za akciju?”
Nisam mogla vjerovati. Srce mi je bilo puno radosti. Dario me podigao na kamion, a Jasmina mi je pokazala kako se pali sirena. Zvuk je bio glasan, ali meni je zvučao kao pjesma.
“Gdje gori?” pitala sam ozbiljno.
“Danas ćemo spasiti plišane medvjediće iz vatre!” nasmijala se Jasmina i pokazala improviziranu kućicu od kartona iz koje je virila dimna mašina.
Trčala sam s crijevom u ruci, a svi su navijali za mene. Osjećala sam se snažno, kao da ništa nije nemoguće. Kad sam ‘ugasila’ vatru i spasila medvjediće, svi su mi pljeskali. Tata me zagrlio tako čvrsto da sam pomislila da će me slomiti.
“Ponosan sam na tebe, mala moja vatrogaskinjo,” šapnuo je.
Kasnije smo svi zajedno jeli tortu u obliku vatrogasnog kamiona. Prijatelji iz bolnice došli su s roditeljima; neki su bili ćelavi poput mene, ali svi smo se smijali kao da nema bolesti na svijetu. Mama je pričala s drugim mamama o terapijama i lijekovima, ali ja sam slušala samo smijeh i zvuk sirene koji mi je još odzvanjao u ušima.
Kad su svi otišli kući, ostali smo sami u tišini. Pogledala sam mamu i tatu – bili su umorni, ali sretni.
“Hoću li opet moći biti vatrogaskinja?” pitala sam tiho.
Mama me poljubila u čelo. “Ti si uvijek naša junakinja. I kad si bolesna i kad si zdrava.”
Te noći nisam plakala zbog bolova. Sanjala sam kako spašavam cijeli grad sa svojim prijateljima vatrogascima. U snu nije bilo bolnice ni igala – samo vatra koju mogu ugasiti i ljudi koje mogu spasiti.
Dani poslije rođendana bili su teški. Povratak u bolnicu značio je opet borbu s terapijama i umorom. Ali svaki put kad bi mi bilo teško, sjetila bih se tog dana – mirisa dima iz mašine, zvuka sirene i topline tatinog zagrljaja.
Jednog dana došla je Jasmina u bolnicu s pravom vatrogasnom značkom za mene.
“Lejla, ovo je za tvoju hrabrost,” rekla je i stavila mi značku na pidžamu.
Osjećala sam se kao prava vatrogaskinja – ne zbog uniforme ili kacige, nego zato što su svi vjerovali u mene.
S vremenom su moji prijatelji iz bolnice odlazili kući ili na nova liječenja. Neki nisu izdržali bitku. Mama bi tada plakala u tišini, a tata bi me nosio do prozora da gledam kako pada kiša po Sarajevu.
“Zašto neki ljudi moraju otići tako rano?” pitala sam jednom mamu.
Nije znala odgovoriti. Samo me zagrlila jače.
Sada imam šest godina i još uvijek sanjam o tome da spašavam ljude. Možda neću nikada biti prava vatrogaskinja kao Enes ili Jasmina, ali znam da sam barem jedan dan bila junakinja – za sebe i za sve one koji se bore kao ja.
Ponekad se pitam: Što znači biti hrabar? Je li to kad ne plačeš pred drugima ili kad usprkos strahu ideš naprijed? Možda će netko od vas znati odgovor bolje od mene.