Kad Ljubav Nestane: Ispovijest Jedne Supruge Između Dvoje Svjetova
“Ne mogu više, Ivana. Ne volim te. Želim otići.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi kao eho dok sam zurila u tamu dnevnog boravka. Na stolu su još uvijek stajale šalice od večerašnje kave koju sam skuhao za nas dvoje, nadajući se da ćemo, kao nekad, razgovarati o svemu. Ali umjesto toga, Marko je izgovorio rečenicu koja mi je slomila srce.
“Kako misliš – ne voliš me? Marko, imamo djecu!” moj glas je drhtao, a suze su mi već klizile niz lice.
“Znam, Ivana… Ali ne mogu više živjeti u laži. Osjećam se kao stranac u vlastitoj kući. Trebam vremena za sebe.”
Sjedila sam na rubu kauča, stisnutih šaka, pokušavajući shvatiti gdje je nestala ona ljubav zbog koje smo prije petnaest godina bježali s kišobrana pod kišom u Sarajevu, smijali se do suza na splitskoj rivi i sanjali o velikoj obitelji. Gdje je nestala ona nježnost kad smo prvi put držali našu kćer Lanu u naručju? Kako je moguće da se ljubav tako jednostavno ugasi?
Noćima nisam spavala. Lana i Filip su spavali u svojim sobama, nesvjesni oluje koja je prijetila da nam razori dom. Ujutro bih im spremala doručak, pokušavajući sakriti natečene oči iza osmijeha. Marko bi dolazio kasno s posla, izbjegavao me pogledati, a ja bih svaku večer čekala da mi kaže da se predomislio. Ali nije.
Moja sestra Ana bila je prva kojoj sam se povjerila.
“Ivana, moraš misliti na sebe i djecu. Ne možeš ga natjerati da te voli,” rekla mi je dok smo pile kavu u njenoj maloj kuhinji u Mostaru.
“Ali Ana, što ću sama? Kako ću djeci objasniti? Filip ima samo šest godina…”
Ana me zagrlila. “Djeca osjećaju sve. Bolje im je istina nego život u laži. A ti nisi sama – imaš mene, imaš mamu i tatu.”
Ali nije bilo lako. Moji roditelji su odrasli u vremenu kad se brak nije napuštao. “Ivana, brak je svetinja. Trebaš biti strpljiva,” govorila je mama dok je brisala ruke o pregaču.
“Mama, on ne želi više biti sa mnom! Što da radim – da ga molim? Da glumim sreću?”
Tata je samo šutio, gledao kroz prozor i pušio cigaretu za cigaretom.
Tjedni su prolazili. Marko je sve češće bio odsutan. Jedne večeri sam ga čekala budna.
“Marko, ima li druge žene?”
Pogledao me ravno u oči. “Nema, Ivana. Samo… ne osjećam više ništa.”
Nisam mu vjerovala. Počela sam pretraživati njegov mobitel kad bi zaspao, tražila tragove poruka, parfema na košulji, ali ništa nisam našla. Možda je stvarno bio samo umoran od svega – od mene, od života, od rutine.
Djeca su počela osjećati napetost. Lana me jedne večeri pitala: “Mama, zašto tata više ne dolazi na večeru? Jesmo li nešto pogriješili?”
Srce mi se slomilo drugi put.
“Niste vi ništa krivi, dušo. Tata i ja… imamo neke probleme koje moramo riješiti. Ali vas volimo najviše na svijetu.”
Noću bih plakala u jastuk, moleći Boga da mi da snage. Počela sam gubiti apetit, smršavila sam deset kilograma u mjesec dana. Kolegica iz škole gdje radim kao učiteljica primijetila je promjenu.
“Ivana, jesi li dobro? Izgledaš iscrpljeno.”
“Samo malo problema kod kuće,” slagala sam.
Jednog dana Marko je spakirao stvari i otišao kod svoje sestre Mirele u Zagreb.
“Javit ću se djeci svaki dan,” rekao je na odlasku.
Stajala sam na vratima s Filipom u naručju i Lanom koja je plakala.
Prvih dana nakon njegovog odlaska osjećala sam prazninu koju nisam znala ispuniti. Svaka sitnica me podsjećala na njega – šalica s njegovim imenom, stara majica koju je ostavio na stolici, miris njegove kolonjske vode u hodniku.
Ali onda sam počela primjećivati male stvari koje sam zaboravila – kako Lana voli crtati dok joj čitam bajke, kako Filip voli kad ga nosim na ramenima do vrtića. Počela sam ponovno kuhati omiljena jela iz djetinjstva – grah po bakinim receptima, pitu krompirušu koju smo jeli svake nedjelje.
Jedne večeri Lana mi je donijela crtež – nas troje zagrljeni ispod velikog srca.
“Mama, možemo li biti sretni i bez tate?”
Zagrlila sam je najjače što sam mogla.
Počela sam razgovarati s psihologinjom iz škole. Rekla mi je: “Ivana, nisi ti kriva što se Marko promijenio. Ljudi rastu ili se udalje – to nije tvoja odgovornost. Važno je da djeca vide tvoju snagu i ljubav.”
Polako sam počela vjerovati da mogu dalje – možda ne odmah, ali jednog dana hoću. Prijateljice su me počele zvati na kave, išla sam s Lanom na baletne predstave i s Filipom na nogometne utakmice.
Marko se javljao djeci svaki drugi dan preko videopoziva. Ponekad bi pitao kako sam – odgovarala bih kratko i pristojno.
Jednog dana me nazvao.
“Ivana… Jesi dobro? Vidim da si smršavila… Ako trebaš pomoć oko djece ili novca…”
“Hvala ti, Marko. Snaći ću se. Djeca su dobro – to mi je najvažnije.”
Nakon tog razgovora osjetila sam olakšanje – prvi put nisam plakala zbog njega.
Danas, godinu dana kasnije, još uvijek boli kad vidim sretne obitelji na igralištu ili kad Lana pita može li tata doći na njen rođendan. Ali naučila sam voljeti sebe i svoju djecu više nego ikad prije.
Ponekad se pitam: Jesam li mogla nešto promijeniti? Je li ljubav stvarno dovoljna ili nas život jednostavno odnese na različite strane?
Što vi mislite – može li brak preživjeti kad nestane ljubavi ili je bolje pustiti jedno drugo da pronađemo sreću negdje drugdje?