Rođendan svekrve: Teret na mojim leđima
“Opet ti, Alma? Zar ti nije dosta da stalno sve radiš sama?” čujem svoj unutarnji glas dok perem zadnju šerpu od jučerašnje probe za svekrvin rođendan. Ruke su mi crvene od deterdženta, a leđa bole od stajanja. U kuhinji miriše na pitu i sarme, ali meni je u nosu samo gorčina.
Moj muž, Dario, sjedi u dnevnom boravku i tipka po mobitelu. “Dario, možeš li mi pomoći oko stola?” pitam ga, pokušavajući sakriti nervozu. On podigne pogled, klimne glavom i nastavi tipkati. “Evo, samo da završim ovo…”
U tom trenutku ulazi moja kćerka Ena, noseći ukrase koje sam joj dala da objesi. “Mama, gdje da stavim ove balone?” pita me. “Stavi ih gdje god želiš, dušo”, odgovaram, ali glas mi je napet. Ena me pogleda onim svojim velikim očima i šuti. Znam da osjeća moju napetost.
Svekrva, Ružica, dolazi za sat vremena. Znam da će doći s osmijehom, ali i s onim pogledom koji procjenjuje svaku mrvicu na podu i svaku kap masnoće na tanjiru. Prošle godine mi je rekla: “Alma, sarma ti je bila malo preslana, ali nema veze, trudila si se.”
Ove godine odlučila sam da neću šutjeti. Ne mogu više biti domaćica kojoj svi aplaudiraju samo kad nešto pogriješi. Ne mogu više gledati kako Dario sjedi dok ja trčim između kuhinje i dnevnog boravka.
Zvono na vratima prekida moje misli. Ena potrči otvoriti vrata. Čujem Ružičin glas: “Ena, dušo! Kako si narasla! Alma, gdje si?” Duboko udahnem i obrišem ruke o pregaču.
“Evo me, Ružice! Sretan rođendan!” kažem s osmijehom koji mi zateže obraze.
Ružica ulazi s velikom torbom u ruci. “Nisam htjela ništa donositi, ali eto, malo kolača iz slastičarne. Znam da si ti uvijek zauzeta pa da ti olakšam.” Pogledam kutiju – kolači su skupi, ali znam da će ih ona sama pojesti uz kavu.
Za njom ulaze Dario i njegov brat Ivan sa ženom Mirelom i dvoje djece. Svi nose poklone i cvijeće. U trenu je kuća puna smijeha i galame. Ja trčim iz kuhinje u dnevni boravak, nosim tanjire, ređam salate, donosim piće.
“Alma, možeš li mi donijeti još jednu žlicu?” pita Mirela dok sjedi za stolom. “Naravno”, kažem kroz zube.
Dario sjedi pored Ružice i priča joj o poslu. Ivan se smije šalama na račun politike. Djeca trče po stanu i viču. Ja gledam kroz prozor i pitam se – je li ovo moj život?
Kad napokon sjednem za stol, Ružica me pogleda: “Alma, jesi li probala ovu svoju pitu? Malo ti je tijesto debelo.” Osjetim kako mi srce lupa u grudima.
“Ružice”, kažem tiho ali odlučno, “možda bi iduće godine mogli slaviti kod vas? Ili kod Mirele? Znaš, voljela bih i ja nekad sjesti za stol bez da razmišljam jesam li sve stigla.”
Nastaje tišina. Dario me gleda iznenađeno. Ivan se nakašlje. Mirela spušta vilicu.
Ružica podigne obrve: “Pa Alma, ti znaš da kod mene nema mjesta za sve nas… a Mirela ima malu djecu…”
“I ja imam dijete”, kažem mirno. “I posao. I obaveze. Nije lako sve stići sama.”
Dario pokušava ublažiti situaciju: “Ma hajde, Alma, znaš da ti to najbolje radiš…”
“Ne želim više biti najbolja domaćica”, kažem mu kroz suze koje mi naviru na oči. “Želim biti dio obitelji, a ne vaša služavka.”
Ružica šuti nekoliko trenutaka pa kaže: “Nisam znala da te to toliko opterećuje… Možda smo stvarno pretjerali.” Ivan klima glavom.
Mirela ustaje i prilazi mi: “Alma, hajde sjedni sa mnom. Ja ću poslužiti kavu.” Prvi put nakon godina osjećam olakšanje.
Tog dana ručak nije bio savršen – pita je bila debela, sarma preslana, kolači iz slastičarne su nestali prije nego što sam stigla probati jedan komad. Ali prvi put sam osjetila da sam nešto rekla za sebe.
Kasnije te večeri Dario mi prilazi dok perem zadnje čaše: “Znaš… možda bi iduće godine mogli slaviti kod Ivana ili Mirele. Ili negdje vani. Žao mi je što sam bio slijep za sve ovo.”
Pogledam ga umorno ali s trunkom nade: “Samo želim da svi shvatite koliko je teško biti uvijek ona koja drži sve konce u rukama.”
Sjednem na kauč i gledam kroz prozor u noćno nebo iznad Sarajeva. Pitam se – koliko nas žena ovako šuti godinama? Koliko nas nikad ne kaže što nas boli? Možda je vrijeme da progovorimo.
Što vi mislite – jesmo li same krive što preuzimamo sve na sebe ili bi obitelj trebala više sudjelovati? Koliko puta ste vi prešutjele ono što vas boli?