Kad ljubav zaboli: Jedna večera, jedna rečenica, cijeli život na prekretnici
“Agneza, stvarno mislim da bi trebala malo pripaziti na prehranu…” Dario je izgovorio te riječi dok je rezuckao pečenu piletinu, a djeca su se smijala za stolom. Zastala sam s vilicom u zraku. Osjetila sam kako mi obrazi gore, a srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. Pogledala sam ga ravno u oči, pokušavajući ne zaplakati pred našom djecom.
“Znaš li ti koliko sam umorna? Koliko sam puta preskočila obrok jer sam jurila između posla, škole i vrtića? Znaš li koliko puta nisam stigla ni sjesti?” glas mi je drhtao, ali nisam mogla stati. “I sad ti meni kažeš da sam debela?”
Dario je podignuo obrve, iznenađen mojom reakcijom. “Nisam rekao da si debela, samo… znaš, zdravlje i to. Ne moraš odmah planuti.”
“Ne moraš ni ti komentirati moje tijelo pred djecom!” viknula sam, a Luka i Iva su utihnuli. Osjetila sam kako me sram izjeda iznutra. Nisam željela da djeca svjedoče ovakvoj sceni, ali riječi su već bile izgovorene.
Te večeri, dok su djeca spavala, sjedila sam na rubu kreveta i gledala Darija kako tipka po mobitelu. Tišina je bila gusta kao magla nad Neretvom zimi. “Znaš li ti koliko me boli što si to rekao?” prošaptala sam.
Dario je uzdahnuo. “Agneza, ne znam više kako da ti priđem. Sve što kažem te povrijedi. Samo sam htio pomoći.”
“Pomoći? Tako što ćeš mi reći da nisam dovoljno dobra? Da nakon dvoje djece više nisam ona ista cura iz Mostara koju si oženio?”
Nije odgovorio. Samo je slegnuo ramenima i nastavio gledati u ekran.
Sljedećih dana među nama je vladala ledena tišina. Dario je odlazio ranije na posao, vraćao se kasnije. Djeca su osjećala napetost; Iva je počela mokriti u krevet, Luka je postao prgav i povučen. Ja sam svaku večer plakala pod tušem, osjećajući se sve manje vrijednom.
Jednog popodneva nazvala me sestra Marina iz Zagreba. “Što ti je, Agneza? Čujem ti glas kao da si pod vodom.”
Ispričala sam joj sve. “Ne znam više tko sam. Ne prepoznajem sebe u ogledalu, ni fizički ni psihički. Dario me gleda kao strankinju.”
Marina je šutjela nekoliko trenutaka pa rekla: “Znaš što? Nisi ti dužna nikome polagati račune za svoje tijelo. Ali moraš razgovarati s njim. Prava istina je uvijek dublje nego što izgleda.”
Te noći skupila sam hrabrost i sjela nasuprot Dariju u kuhinji. “Moramo razgovarati. Ne mogu više ovako.”
Pogledao me umorno, ali prvi put nakon dugo vremena bez ljutnje.
“Znaš li koliko se ja bojim?” rekla sam tiho. “Bojim se da te više ne privlačim. Bojim se da ćeš otići kao što je tata otišao mami kad je ona oboljela i promijenila se. Bojim se da ću ostati sama s djecom i da ću biti kriva za sve.”
Dario je spustio glavu. “Nisam znao da tako misliš… Ja sam isto izgubljen, Agneza. Posao mi je užasan, šef mi prijeti otkazom svaki tjedan, a kod kuće osjećam da te gubim. Nisi više ona vesela žena koju sam volio… ali ni ja nisam isti čovjek.”
Plakala sam dok mi je govorio. Prvi put smo oboje skinuli maske.
Sljedećih tjedana pokušali smo razgovarati više, ali rane su bile duboke. Dario je predložio da odemo na bračno savjetovanje kod psihologinje Sanje u Mostaru. Prvi susret bio je neugodan; sjedili smo ukočeno jedno nasuprot drugome dok nas je Sanja pitala o našim očekivanjima.
“Želim opet voljeti svoju ženu,” rekao je Dario tiho.
“Želim opet voljeti sebe,” odgovorila sam.
Sanja nam je zadala zadatak: svaku večer reći jedno lijepo o drugome.
Prve večeri Dario je zamucao: “Sviđa mi se kako pjevaš djeci pred spavanje.” Ja sam rekla: “Sviđa mi se što uvijek popravljaš sve što se pokvari u kući.” Bilo je teško, ali svaki dan bilo je lakše.
No, nije sve išlo glatko. Jedne večeri pronašla sam poruke na njegovom mobitelu — kolegica iz firme, Ana iz Širokog Brijega, slala mu je srčeka i poruke kasno navečer.
Srce mi se slomilo drugi put.
“Dario! Što ovo znači? Jesi li zaljubljen u nju?”
Pogledao me s krivnjom u očima. “Nisam ništa napravio, kunem se! Samo… osjećao sam se usamljenim i ona me slušala kad ti nisi mogla…”
Osjetila sam kako mi nestaje tlo pod nogama.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu: o sebi prije braka, o Agnezi koja je voljela život, plesala na svadbama do jutra, smijala se s prijateljicama na kavi u Sarajevu ili Splitu… Gdje je nestala ta žena?
Sljedećeg dana nazvala sam mamu u Zenicu i ispričala joj sve.
“Kćeri moja,” rekla je tiho, “život nije bajka ni sapunica. Ali nisi ni ti dužna trpjeti ono što te uništava. Moraš odlučiti što želiš — zbog sebe i zbog djece.”
Gledala sam Luku i Ivu kako crtaju za stolom i shvatila: ne želim da moja kćer odraste misleći da mora biti savršena da bi bila voljena.
Dario i ja smo nastavili terapiju još mjesecima. Bilo je dana kad smo mislili odustati, kad su stare rane krvarile jače nego ikad. Ali bilo je i dana kad smo ponovno otkrili male radosti — zajedničku šetnju uz Neretvu, smijeh djece dok skaču po lokvama, miris svježe pečenih kiflica nedjeljom ujutro.
Nisam smršavila deset kila niti sam opet ona ista cura iz Mostara — ali naučila sam voljeti sebe sa svim svojim borama i kilogramima.
Dario i ja još uvijek učimo biti bolji jedno prema drugome. Nije lako — ali možda prava ljubav nije ono što vidimo u filmovima, nego ono što preživimo zajedno kad padnemo na dno.
Ponekad se pitam: Koliko riječi može uništiti ili spasiti jedan brak? I jesmo li spremni boriti se za sebe — čak i kad nas oni koje najviše volimo najviše povrijede?