Kad se svijet sruši: Priča o Snježani iz zagrebačkog naselja

“Ne, ne možeš mi to raditi!” vrištala sam kroz suze, stisnuvši mobitel tako jako da su mi zglobovi pobijelili. Glas s druge strane bio je tih, gotovo slomljen: “Snježana, žao mi je… Marko je poginuo. Prije sat vremena. Na Slavonskoj…”

U tom trenutku, svijet je stao. Čula sam samo vlastito disanje i šum u ušima. Moja kćerka Lana, tek sedam godina, gledala me širom otvorenih očiju, nesvjesna što se događa. “Mama, što je bilo?” pitala je tiho. Nisam imala snage odgovoriti.

Danima nakon toga, živjela sam kao u magli. Ljudi su dolazili, nosili cvijeće, izgovarali riječi utjehe koje su zvučale šuplje. Svi su znali Marka – bio je omiljen u kvartu, uvijek spreman pomoći. Ali nitko nije znao što se zapravo događalo iza naših zatvorenih vrata.

Tjedan dana nakon sprovoda, dok sam prebirala po njegovim stvarima, pronašla sam poruke na njegovom starom mobitelu. “Volim te, tata! Kad ćeš opet doći?” pisala je neka djevojčica po imenu Emina. Srce mi je preskočilo. Nisam znala ni jednu Eminu. Poruke su bile pune nježnosti, ali i tuge. “Mama plače svaku noć. Kaže da si ti naš anđeo čuvar.”

Nisam mogla vjerovati. Marko je imao drugo dijete. S drugom ženom. Osjetila sam kako me guši bijes, tuga i osjećaj izdaje. Kako je mogao? Kako sam ja mogla biti toliko slijepa?

Nisam spavala te noći. Prevrćala sam se po krevetu, gledala u strop i pokušavala shvatiti gdje sam pogriješila. Ujutro sam nazvala broj iz poruka. Javio se ženski glas: “Halo?” Drhtavim glasom sam pitala: “Je li to Jasmina?” Tišina. Onda jecaj: “Snježana… nisam htjela…”

Dogovorile smo se naći u parku kod Bundeka. Jasmina je bila iscrpljena, oči natečene od plača. Uz nju je stajala djevojčica od šest godina – Emina – Markova slika i prilika. Nisam znala što reći.

“Znam da me mrziš,” prošaptala je Jasmina. “Ali Marko… on nije mogao birati između nas. Obećao mi je da će sve reći kad dođe vrijeme.”

Gledala sam Eminu kako zbunjeno promatra mene i Lanu. Lana joj se nesigurno nasmiješila. U tom trenutku shvatila sam da su one obje žrtve Markovih odluka, baš kao i ja.

Sljedećih mjeseci pokušavala sam preživjeti dan po dan. Radila sam u knjižnici na Trešnjevci, vraćala se kući praznom stanu i gledala Lanu kako crta tatu s krilima na oblaku. Noću bih plakala u jastuk, pitajući se kako dalje.

Jednog dana Lana me pitala: “Mama, mogu li Emina doći kod nas? Ona nema tatu kao ni ja.” Osjetila sam knedlu u grlu. Nisam bila spremna, ali nisam mogla reći ne.

Emina je došla s Jasminom na ručak. Djevojčice su se odmah sprijateljile, igrale se s lutkama i smijale kao da ih ništa ne dijeli. Jasmina i ja smo šutjele uz kavu.

“Znaš,” rekla je tiho Jasmina, “Marko je uvijek govorio da si ti najbolja osoba koju poznaje.” Pogledala sam je kroz suze: “A ipak me izdao.” Kimnula je glavom: “I mene je izdao na svoj način. Ali djeca nisu kriva.”

Tada sam prvi put osjetila olakšanje – ne zbog Marka, nego zbog nas dvije koje smo preživjele njegovu laž.

Prošlo je ljeto, stigla jesen. Emina je sve češće dolazila kod nas; Lana ju je zvala sestrom. Ljudi iz zgrade su šaptali iza leđa – “Vidi ovu, prima tuđe dijete!” – ali nisam marila.

Jedne večeri, dok su djevojčice crtale za stolom, Lana me pitala: “Mama, hoćeš li ti biti Eminina mama kad njezina mama ne može?” Pogledala sam Eminu – oči pune nade i straha.

Te noći dugo sam razgovarala s Jasminom. Ona je radila dva posla, bila iscrpljena i sama u Zagrebu bez obitelji iz Bihaća. “Ne tražim da budeš njezina mama,” rekla mi je kroz suze, “samo da zna da ima nekoga tko će ju voljeti ako meni nešto bude.”

Pristala sam pomoći koliko mogu – voditi Eminu na rođendane, čuvati je kad Jasmina radi noću, biti tu kad joj zatreba zagrljaj ili riječ utjehe.

Godinu dana kasnije, naš mali stan bio je pun smijeha i dječjih crteža na zidovima. Lana i Emina postale su nerazdvojne; ljudi iz kvarta su navikli na nas – dvije mame i dvije djevojčice koje dijele istu bol i istu snagu.

Ponekad se još uvijek pitam jesam li oprostila Marku ili samo naučila živjeti s njegovom izdajom. Ali kad vidim Lanu i Eminu kako zajedno grade dvorce od jastuka i šapuću tajne prije spavanja, znam da sam napravila ono što je ispravno.

Možda ne mogu promijeniti prošlost, ali mogu birati kakva ću biti danas – za sebe i za njih dvije.

Pitam vas: Biste li vi mogli prihvatiti dijete svog supruga iz druge veze? Je li moguće izgraditi novu obitelj na temeljima boli i izdaje?