Kad tišina zaboli: Priča o izgubljenoj ljubavi i snazi tišine
“Zašto uvijek šutiš, Ivana? Zar ti ništa nije važno?” Dario je vikao dok je lupao vratima spavaće sobe. Stajala sam u kuhinji, ruke mi se tresle dok sam rezala kruh za večeru. U zraku je visio miris svježe pečenih kiflica, ali ni on nije mogao prikriti gorčinu koja se uvukla među zidove našeg stana u Novom Zagrebu.
Nisam znala što reći. Nikad nisam bila od velikih riječi. Moja mama, Jasna, uvijek je govorila: “Ivana, ti si kao voda – mirna, ali duboka.” Dario je bio moj potpuni kontrast – temperamentan, glasan, uvijek željan društva i smijeha. Kad smo se upoznali na fakultetu u Sarajevu, privukla ga je baš ta moja smirenost. Govorio je da ga umirujem, da uz mene može disati.
Ali godine su prošle, preselili smo se u Zagreb zbog njegovog posla. On je napredovao u banci, ja sam radila kao učiteljica u osnovnoj školi. Svaki dan sam se trudila stvoriti dom – čist, topao, pun sitnih znakova pažnje. Dario je sve češće dolazio kasno kući, mirisao na parfem koji nije bio moj. Nisam pitala ništa. Nisam željela svađu. Možda sam trebala.
Jedne večeri, kad je došao kući pijan i bacio ključeve na stol, pogledao me s prezirom. “Tišina tebe ubija, Ivana. Mene još više. Hoću život! Hoću buku! Hoću osjećati nešto!”
Suze su mi navrle na oči, ali nisam plakala pred njim. Samo sam šutjela. On je otišao. Prvo na nekoliko dana kod prijatelja, a onda zauvijek. Ostala sam sama s našom mačkom Lunom i tišinom koja me prije tješila, a sada me gušila.
Moja sestra Ana dolazila je često. “Ivana, moraš izaći među ljude! Ne možeš samo sjediti i čekati da se vrati!”
Ali ja nisam čekala njega. Čekala sam sebe da se vratim. Da pronađem onu Ivanu koja je znala biti sretna i bez buke.
Najteže su bile nedjelje. Zvuk crkvenih zvona podsjećao me na dane kad smo zajedno išli na plac po svježe povrće i pili kavu na terasi s pogledom na tramvajsku prugu. Sada sam sjedila sama, gledala kroz prozor i slušala kako kiša pada po limenom krovu susjedove garaže.
Jednog dana stigla mi je poruka od Darija: “Nedostaje mi tvoja tišina. Sve je ovdje preglasno.”
Zastala sam nad mobitelom. Ruke su mi drhtale kao onog dana kad je otišao. Nisam znala što odgovoriti. Je li moguće da nas ono što nas spaja, na kraju i razdvoji?
U školi su djeca primijetila da sam odsutna. Mali Emir me pitao: “Učiteljice, jeste li vi tužni?”
Nasmiješila sam se kroz suze: “Nekad ljudi moraju biti tužni da bi opet mogli biti sretni.” Djeca su me zagrlila. Taj zagrljaj bio je glasniji od svih Darijevih riječi.
Mama mi je jedne večeri rekla: “Ivana, nisi ti kriva što si mirna. Neki ljudi ne znaju cijeniti tišinu dok ne ostanu sami sa svojom bukom.”
Počela sam izlaziti iz stana – prvo u šetnje Maksimirom, pa na radionice keramike u Domu kulture. Upoznala sam Vesnu, razvedenu majku troje djece koja mi je pričala kako je njezin muž otišao zbog druge žene iz firme. “Svi misle da moramo biti vatromet svaki dan… A ja bih samo mirnu večeru i nekog tko ne viče na mene kad zaboravim kupiti mlijeko,” rekla mi je kroz smijeh.
Počela sam osjećati olakšanje. Tišina više nije bila prazna – bila je prostor za mene samu.
Dario mi je opet pisao: “Ivana, oprosti što nisam znao cijeniti ono što si nam dala.” Nisam mu odgovorila odmah. Otišla sam kod Ane na selo u Bosansku Posavinu. Tamo smo brale šljive i pravile pekmez kao kad smo bile djeca.
Jedne večeri sjela sam pod staru krušku i pustila suzama da teku. Ana me zagrlila: “Zaslužuješ nekog tko će voljeti tvoju tišinu kao što voliš njegovu buku.”
Vratila sam se u Zagreb s osjećajem da mogu disati. U školi su me dočekali osmijesi djece i kolegica koje su primijetile promjenu.
Dario je došao pred moj stan s buketom bijelih ljiljana – mojih omiljenih cvjetova. “Ivana, možemo li pokušati ponovno? Obećavam da ću ovaj put slušati tvoju tišinu.” Gledala sam ga dugo. U njegovim očima vidjela sam umor, ali i iskreno kajanje.
“Dario,” rekla sam tiho, “možda nas je tišina spojila, ali sada znam da moram prvo voljeti sebe u toj tišini prije nego što mogu voljeti nekog drugog.”
Otišao je bez riječi. Osjetila sam olakšanje i tugu istovremeno.
Danas sjedim na terasi s Lunom u krilu i pijem kavu dok sunce zalazi iza zgrada Trešnjevke. Tišina više ne boli – ona me grli kao stara prijateljica.
Pitam se – koliko nas zapravo zna živjeti sa sobom u tišini? I jesmo li spremni voljeti nekog tko ne govori glasno, ali voli duboko?