Između Dva Oca: Moja Najteža Odluka na Dan Vjenčanja
“Ne možeš to napraviti, Lana! On nije bio tu kad ti je trebalo!” glas moje majke, Jasna, prolamao se kroz stan dok sam stajala u hodniku, držeći vjenčanicu u rukama. Suze su mi već navlažile obraze, ali nisam mogla prestati gledati u vrata dnevnog boravka iza kojih je sjedio moj biološki otac, Davor, prvi put nakon deset godina.
“Ali mama, on je moj otac. Ne mogu ga samo izbrisati iz svog života,” šapnula sam, glas mi je drhtao. U tom trenutku, vrata su se otvorila i moj očuh, Emir, tiho je izašao. Pogledao me onim blagim očima koje su me tješile kroz cijelo djetinjstvo.
“Lana, ne moraš birati između nas. Samo želim da budeš sretna,” rekao je tiho, ali u njegovom glasu sam osjetila bol koju nije mogao sakriti. Zagrizla sam usnu i okrenula glavu. Srce mi je lupalo kao ludo.
Sjećanja su navirala: Davor koji odlazi kad sam imala šest godina, majka koja noćima plače, Emir koji mi pomaže s matematikom i vodi me na more prvi put. Sjećam se i onih rijetkih poruka od Davora – uvijek prekasno, uvijek previše obećanja.
Sada, večer prije mog vjenčanja s Ivanom, moram odlučiti: tko će me otpratiti do oltara? Davor je došao iz Njemačke samo zbog mene. Emir je tu svaki dan mog života.
U kuhinji je baka Mara tiho rezala kruh. “Dijete moje,” rekla je bez da me pogleda, “krv nije voda, ali ni ljubav nije kamen.”
Sjedila sam za stolom i gledala ih: majku koja je stiskala rub stolnjaka, Emira koji je gledao u pod i Davora koji je nervozno vrtio ključ od auta među prstima. Svi su čekali moju odluku.
“Lana,” Davor je prvi progovorio. “Znam da nisam bio dobar otac. Znam da sam pogriješio. Ali volim te. Došao sam jer želim biti dio tvog života.”
Majka je uzdahnula i okrenula glavu prema prozoru. Emir je šutio.
“Znaš li koliko sam puta poželjela da si tu?” pitala sam ga tiho. “Na prvoj priredbi. Kad sam pala s bicikla. Kad sam maturirala.”
Davor je spustio pogled. “Znam. I žao mi je.”
Emir se tada oglasio: “Lana, ja nisam tvoj otac po krvi. Ali volio sam te kao svoju kćerku. I uvijek ću biti tu.”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. “Ne želim povrijediti nikoga od vas,” prošaptala sam.
Majka je ustala i otišla u sobu. Čula sam kako zatvara vrata malo preglasno.
Te noći nisam mogla spavati. Ležala sam u krevetu i gledala u strop. Ivan mi je slao poruke: “Sve će biti dobro.” Ali kako može biti dobro kad moram birati između dva čovjeka koji su svaki na svoj način obilježili moj život?
Ujutro sam sjela s bakom na balkon. “Bako, što da radim?”
Ona me pogledala svojim mudrim očima: “Dijete, život nije crno-bijel. Ponekad moraš slušati srce, a ponekad razum. Ali najvažnije – budi iskrena prema sebi.”
Sat vremena prije vjenčanja, obukla sam vjenčanicu i pogledala se u ogledalo. Vidjela sam djevojčicu koja je čekala oca da dođe po nju u vrtić – i ženu koju je drugi čovjek naučio što znači biti voljena.
U predsoblju su stajali Davor i Emir. Obojica su izgledali nervozno.
“Lana,” rekao je Emir tiho, “ako želiš da te Davor otprati, razumijem.”
Davor je progutao knedlu: “Ako želiš mene… bit ću ponosan.”
Pogledala sam ih obojicu i osjetila kako mi srce puca na pola.
“Ne mogu birati između vas dvojice,” rekla sam kroz suze. “Obojica ste dio mene. Hoćete li me zajedno otpratiti?”
Na trenutak su se pogledali – a onda su obojica klimnuli glavom.
Na putu do oltara osjećala sam njihove ruke na svojim ramenima – jednu toplu i poznatu, drugu nesigurnu ali punu nade.
Nakon ceremonije, majka mi je prišla sa suzama u očima: “Ponosna sam na tebe.”
Te večeri, dok su gosti slavili, sjela sam sama na klupu ispred sale i gledala zvijezde.
Jesam li napravila pravu stvar? Može li oprost zaista izliječiti stare rane? Što vi mislite – što biste vi učinili na mom mjestu?