Darovala sam mami inhalator, ali sestra ga je uzela: Kako nas je manipulacija razdvojila
“Jesi li vidjela kako sam mami kupila onaj inhalator? Baš joj dobro dođe, pogotovo sad kad su joj pluća opet slaba!” glasno je rekla Sanja, moja mlađa sestra, dok je u dnevnoj sobi pred cijelom porodicom pokazivala uređaj. Srce mi je preskočilo. Stajala sam na pragu, s vrećicom kruha u ruci, i gledala kako mama zahvalno klima glavom, a tata se smješka. Nitko nije primijetio moj pogled – ni zbunjenost ni bol.
Prije samo tjedan dana, štedjela sam od svake plaće da bih mami za rođendan kupila baš taj inhalator. Znam koliko joj znači svaki udah, pogotovo otkako je prošle zime završila u bolnici zbog upale pluća. Kad sam joj ga uručila, zagrlila me tako čvrsto da sam pomislila da će mi slomiti rebra. “Hvala ti, Ivana. Ovo mi je najljepši poklon,” šapnula mi je tada.
A sada – sada Sanja pred svima govori kao da je to njezin dar. Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam htjela plakati pred njima. Povukla sam se u kuhinju i stisnula šake. U glavi mi je tutnjalo: Zašto uvijek ona? Zašto uvijek mora biti u centru pažnje?
Navečer sam pokušala razgovarati s mamom. “Mama, znaš da sam ti ja kupila inhalator?” pitala sam tiho dok smo prale suđe.
Pogledala me umorno, kao da joj je dosta svega. “Znam, Ivana. Ali znaš kakva je Sanja. Pusti, nije vrijedno svađe.”
Ali meni je bilo vrijedno. Cijeli život Sanja uzima ono što nije njezino – od mojih haljina do mojih prijatelja. Uvijek se izvlači na šarm i suze. Kad smo bile male, jednom je razbila bakinu vazu i mene optužila. Mama joj je povjerovala. I tada sam šutjela.
Ovaj put nisam mogla. Sljedeći dan otišla sam kod Sanje.
“Zašto si lagala pred svima? Znaš dobro da si uzela inhalator iz mamine sobe i rekla da si ga ti kupila!”
Sanja me pogledala s onim svojim poznatim osmijehom – pola žaljenje, pola prkos. “Ivana, pa što te briga? Bitno je da mama ima uređaj. Što fali ako malo uljepšam priču?”
“Fali to što si lagala! Fali to što uvijek moraš biti bolja od mene!”
“Ti si uvijek tako ozbiljna! Sve shvaćaš previše k srcu,” odmahnula je rukom.
Osjetila sam kako mi se grlo steže. “Ne mogu više ovako, Sanja. Umorna sam od tvojih igara.”
Nije odgovorila. Samo je slegnula ramenima i otišla u svoju sobu.
Dani su prolazili, a napetost među nama rasla je poput oluje koja samo što nije pukla. Mama je pokušavala smiriti situaciju, ali svaki put kad bih došla kući, osjećala sam se kao uljez. Tata je šutio – kao i uvijek kad su ženske svađe u pitanju.
Jedne večeri, dok smo svi sjedili za stolom, Sanja je opet počela pričati o inhalatoru. “Stvarno mi je drago što sam mami mogla pomoći,” rekla je glasno.
Nisam više mogla izdržati.
“Dosta!” viknula sam, ustajući od stola. “Zašto lažeš? Zašto uvijek moraš biti u centru pažnje? Mama zna istinu, ja znam istinu – ali tebi to nije dovoljno!”
Sanja se rasplakala. Mama me prekorila: “Ivana, zar moraš baš sad? Zar ne vidiš da joj nije lako?”
“A meni je lako?” pitala sam kroz suze. “Cijeli život gledate samo nju! Nikad vas nije brinulo kako se ja osjećam!”
Tata je ustao i otišao iz sobe. Mama me pogledala s tugom: “Ivana, ti si starija sestra. Moraš biti zrelija.”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu – o djetinjstvu, o svim nepravdama koje sam prešutjela, o tome kako se ljubav u našoj obitelji uvijek dijelila nejednako.
Sljedećih tjedana prestala sam dolaziti kući. Mama me zvala svaki dan, ali nisam odgovarala na pozive. Osjećala sam se izdano i umorno od borbe za priznanje koje nikad neću dobiti.
Jednog dana Sanja mi je poslala poruku: “Možemo li razgovarati? Nedostaješ mi.” Nisam znala što da odgovorim.
Možda smo obje žrtve istih očekivanja i istih rana koje nam roditelji nikad nisu znali zaliječiti? Možda smo previše puta šutjele kad smo trebale govoriti?
Ponekad se pitam: Je li moguće oprostiti kad te najbliži povrijede najviše? Ili neke rane jednostavno nikad ne zarastu?