„Ne smiješ imati djecu dok ne odgojiš nećake!” – Priča o obitelji rastrganoj očevom kontrolom
„Ne možeš ti sad razmišljati o svojoj djeci, Ajla! Prvo moraš pomoći bratu s njegovima. Šta će biti s malim Edinom i Lamijom ako ti odeš? Tvoja je dužnost!”
Očeve riječi odzvanjale su mi u glavi dok sam stajala na balkonu našeg stana u Sarajevu, gledajući kako kiša ispire prašinu s ulica. Ruke su mi drhtale, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Nisam znala što da kažem. Nisam znala kako da mu objasnim da i ja imam pravo na svoj život, na svoju sreću. Ali kod nas, u ovoj kući, sreća je uvijek bila rezervirana za druge.
Sjećam se dana kad je brat Emir doveo svoju ženu Mirelu i njihovo dvoje djece kod nas. „Samo dok ne stanu na noge”, rekao je otac tada. Prošlo je pet godina. Mirela radi po cijele dane u trgovini, Emir je često na putu zbog posla, a ja… Ja sam ta koja ustaje prva i sprema doručak za sve, vodi djecu u školu, pomaže im oko zadaće, tješi ih kad plaču. Postala sam im druga majka, a da me nitko nije pitao želim li to biti.
Moja sestra Lejla otišla je još prije dvije godine u Zagreb. Udala se za Ivana i sada živi svoj život. Otac joj nikad nije oprostio što ga nije pitala za dopuštenje. „Nije to pošteno prema obitelji”, govorio je. Ali Lejla je uvijek bila hrabrija od mene.
A ja? Ja sam ostala. Ostala sam jer sam mislila da će doći moj red. Da će otac jednom reći: „Ajla, vrijeme je da misliš na sebe.” Ali taj dan nikad nije došao.
Prije mjesec dana, Adnan me zaprosio. Stajali smo na obali Miljacke, a on je drhtavim rukama izvadio prsten. „Ajla, želim s tobom graditi dom. Želim djecu s tobom.” Plakala sam od sreće. Prvi put sam povjerovala da mogu imati nešto svoje.
Ali kad sam to rekla ocu, lice mu je postalo tvrdo kao kamen.
„Ne dolazi u obzir! Kako misliš ostaviti ovu kuću? Ko će paziti na Edina i Lamiju? Mirela ne može sama, Emir radi… Ti si im potrebna!”
„Tata, ja ih volim, ali to nisu moja djeca! Ja želim svoju porodicu!”
„Ti si sebična! Gdje bi ti sad djecu rađala dok su nećaci mali? Prvo oni moraju odrasti! Tako je uvijek bilo!”
Zatvorila sam se u sobu i plakala cijelu noć. Adnan mi je slao poruke: „Ne mogu više čekati, Ajla. Ili ćemo zajedno ili nikako.” Nisam imala snage odgovoriti.
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je napeta. Mirela me gledala sa suosjećanjem, ali nije ništa govorila. Znam da joj je teško, ali nisam ja kriva što joj muž bježi od odgovornosti.
Jedne večeri, dok su djeca spavala, Mirela mi je prišla u kuhinji.
„Ajla, nemoj zbog mene ostajati ovdje. Zaslužuješ svoj život.”
„Ali kako ću otići kad znam da će sve pasti na tebe?”
„Naći ću način. Ne smiješ žrtvovati sebe.”
Te riječi su mi dale snagu koju nisam imala godinama.
Sljedeće jutro skupila sam hrabrost i sjela s ocem za stol.
„Tata, volim te i poštujem sve što si učinio za nas. Ali ja više ne mogu ovako. Želim biti s Adnanom. Želim svoju djecu.”
Pogledao me hladno.
„Ako odeš, zaboravi da imaš ovu kuću. Zaboravi da imaš oca.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Ali prvi put nisam zaplakala. Samo sam ustala i otišla spakirati stvari.
Adnan me čekao ispred zgrade. Kad sam sjela u auto, pogledala sam prema prozoru naše dnevne sobe. Otac je stajao iza zavjese, lice mu je bilo sjenka.
Dani su prolazili sporo. U Adnanovom malom stanu osjećala sam se izgubljeno i prazno. Nedostajali su mi Edin i Lamija, njihovi zagrljaji i smijeh. Nedostajala mi je čak i Mirelina tiha podrška. Ali najviše me boljela očeva šutnja.
Jednog dana stigla mi je poruka od Lejle:
„Ponosna sam na tebe. Zaslužuješ ljubav.”
To mi je dalo snagu da nastavim dalje.
Adnan i ja smo počeli graditi svoj život iz početka. Nije bilo lako – posao sam tražila mjesecima, novca nikad dovoljno, a tuga zbog izgubljene obitelji nije nestajala.
Nakon godinu dana rodila sam sina – Damira. Kad sam ga prvi put primila u naručje, znala sam da sam donijela pravu odluku.
Ali ni tada otac nije došao u bolnicu. Nije poslao poruku. Nije pitao za unuka.
Ponekad se pitam jesam li mogla drugačije. Jesam li trebala još čekati? Jesam li sebična što sam izabrala sebe?
Ali kad pogledam Damira kako se smiješi dok ga ljuljam u naručju, znam da svaka žena ima pravo na svoju sreću.
Možda će jednog dana otac shvatiti koliko boli može nanijeti kontrola i strah od promjena.
A vi? Biste li imali snage otići kad znate da ćete možda zauvijek izgubiti one koje volite? Koliko dugo treba čekati na vlastitu sreću?