Božićno pismo male Lejle: Srce na dlanu između dvije obitelji

“Zašto ja, mama? Zašto me nitko ne želi zauvijek?” – šaptala sam kroz suze, gledajući kroz zamagljeni prozor na kojem su se presijavale lampice s bora. Moja udomiteljica, teta Sanja, stajala je iza mene s toplim čajem u ruci, ali ni čaj ni nježan dodir po ramenu nisu mogli otopiti led u mom srcu. Bio je Badnjak, a ja sam imala devet godina i osjećala se kao da imam sto.

Tog jutra sam napisala pismo Djedu Božićnjaku. Pisala sam ga dugo, brišući suze s papira. “Dragi Djede Božićnjače, želim samo jednu stvar: da me netko voli zauvijek. Da imam mamu i tatu koji će me zagrliti kad sanjam ružno, da ne moram svake godine pakirati svoje stvari u novu torbu.” Nisam znala da će teta Sanja pronaći to pismo dok je spremala moj ormar.

Navečer, dok su svi pjevali božićne pjesme i smijali se oko stola, osjećala sam se kao uljez. Teta Sanja i stric Željko su me gledali s tugom u očima. “Lejla, možemo li razgovarati?” pitala je tiho. Sjeli smo na kauč, a ona je iz džepa izvukla moje pismo. “Znaš, Lejla, mi te volimo. Znaš to, zar ne?”

Nisam znala što reći. Voljela sam ih, ali nisam bila njihova kći. Bila sam dijete sustava, privremena stanarka tuđih domova. “Ali vi niste moji roditelji”, izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti. Teta Sanja je spustila glavu. “Znam, dušo. Ali pokušavamo biti najbolji što možemo.”

Te noći nisam mogla spavati. Slušala sam kako vjetar nosi pahulje po krovu i zamišljala kako bi bilo imati pravu obitelj. Sjetila sam se svoje biološke mame, Amre. Sjećanja su bila mutna – miris kave, njezine ruke koje su me nosile kad sam bila mala. Onda su došli ljudi iz Centra za socijalnu skrb i sve se promijenilo.

Sljedećeg jutra, dok su drugi otvarali poklone, ja sam dobila omotnicu s pečatom Centra. “Lejla, stiglo ti je pismo”, rekla je teta Sanja drhtavim glasom. Otvorila sam ga i pročitala: “Draga Lejla, tvoja mama Amra želi te vidjeti za Božić.”

Srce mi je preskočilo. Pogledala sam tetu Sanju – njezine oči bile su crvene od suza. “Ako želiš ići, mi ćemo te odvesti”, rekla je tiho.

Put do Sarajeva bio je dug i tih. Stric Željko je vozio, a teta Sanja mi je držala ruku cijelim putem. Kad smo stigli pred staru zgradu u Grbavici, srce mi je tuklo kao ludo. Mama Amra je stajala na vratima, mršava i blijeda, ali s osmijehom koji nisam zaboravila.

“Lejla!” povikala je i zagrlila me tako snažno da sam pomislila da ću se raspasti na komadiće. Plakale smo obje. “Nisam te zaboravila”, šaptala je kroz suze. “Samo… nisam mogla biti uz tebe dok nisam riješila neke stvari.”

U stanu je bilo hladno, ali mirisalo je na pitu i cimet. Mama mi je pričala o svom životu – o borbi s bolešću, o tome kako nije imala snage ni za sebe ni za mene. “Ali sad sam bolje”, rekla je odlučno. “Želim da znaš da te volim.”

Navečer smo sjedile uz prozor i gledale vatromet iznad grada. Osjećala sam se podijeljeno – dio mene želio je ostati s mamom zauvijek, a drugi dio nije mogao zamisliti život bez tete Sanje i strica Željka.

Kad smo se vratili kući u Zenicu, teta Sanja me dočekala raširenih ruku. “Jesi li dobro?” upitala je zabrinuto.

“Ne znam”, odgovorila sam iskreno. “Volim vas sve… ali ne znam gdje pripadam.”

Tjedni su prolazili u neizvjesnosti. Socijalna radnica Jasmina dolazila je često i razgovarala sa mnom o budućnosti. “Lejla, imaš pravo birati”, rekla mi je jednom prilikom dok smo pile sok u kuhinji.

Ali kako dijete može birati između dvije obitelji? Kako reći jednoj mami da voliš drugu? Kako oprostiti prošlost i vjerovati u budućnost?

Na kraju Božića sjela sam za stol i napisala novo pismo – ovaj put sebi:

“Draga Lejla,
Možda nikad nećeš imati samo jednu obitelj. Možda će tvoje srce uvijek biti podijeljeno na dva dijela. Ali možda baš zato imaš više ljubavi nego većina ljudi.”

Danas imam 19 godina i još uvijek mislim na taj Božić kad sam prvi put osjetila što znači biti voljena – i koliko boli kad moraš birati između onih koje voliš najviše na svijetu.

Ponekad se pitam: Može li dijete ikada zaista pripadati dvjema obiteljima? I koliko nas ima takvih – s dva doma i srcem na dlanu?