Između četiri zida: Život s muževom obitelji nakon smrti svekrve
“Ne možeš tako razgovarati sa mnom, Jasmina!” povikala sam, glas mi je zadrhtao, ali nisam popustila. Jasmina, muževa sestra, stajala je nasred kuhinje, ruku prekriženih na prsima, gledajući me kao uljeza u vlastitom domu. “Ovo je kuća moje majke, a sad kad nje nema, svi moramo poštovati pravila,” odbrusila je.
U tom trenutku, kroz prozor je dopirao miris kiše i svježeg kruha iz pekare preko puta. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti. Pogledala sam prema vratima, nadajući se da će se Dario, moj muž, pojaviti i stati na moju stranu. Ali on je bio na poslu, kao i uvijek kad stvari postanu neugodne.
Sve je počelo prije tri mjeseca, kad je Gabriela, moja svekrva, iznenada preminula. Bila je stub ove kuće u predgrađu Sarajeva – žena koja je znala sve o svakome, koja je kuhala najbolje sarme i uvijek imala riječ utjehe ili prijekora. Kad je otišla, ostavila je prazninu koju su svi pokušavali popuniti na svoj način. Ja sam ostala sama među ljudima koji su me gledali kao stranca.
Moja mama mi je još prije vjenčanja govorila: “Ne idi živjeti s njegovima, kćeri. Nije lako biti snaha pod tuđim krovom.” Nisam je slušala. Dario i ja nismo imali novca za svoj stan, a on je govorio: “Bit će nam lakše dok ne stanemo na noge.”
Prvih nekoliko tjedana nakon Gabrielina odlaska svi smo hodali na prstima. Jasmina je plakala svaku noć, a njezin muž Emir šutio i gledao televiziju do kasno. Dario se povukao u sebe. Ja sam pokušavala održati red – kuhala sam, čistila, brinula o svima. Ali što sam se više trudila, to su me više gledali kao uljeza.
Jednog jutra, dok sam prala suđe, Jasmina je ušla u kuhinju i počela vaditi tanjure iz ormarića. “Zašto si ovo ovako složila? Mama nikad nije držala tanjure ovdje.”
“Promijenila sam jer mi je lakše ovako kad kuham,” odgovorila sam tiho.
“Ti si ovdje samo snaha. Nisi ti gazdarica.”
Te riječi su me pogodile kao šamar. Osjetila sam kako mi se oči pune suzama, ali nisam htjela plakati pred njom.
Navečer sam pokušala razgovarati s Dariom.
“Dario, ne mogu više ovako. Jasmina mi stalno prigovara za svaku sitnicu.”
On je samo slegnuo ramenima: “Pusti je, teško joj pada majčina smrt.”
“Ali ni meni nije lako! Osjećam se kao da nisam dobrodošla.”
“Bit će bolje s vremenom,” rekao je tiho i okrenuo se prema zidu.
Dani su prolazili u istoj napetosti. Svaki moj pokušaj da unesem nešto svoje u ovaj dom završio bi svađom ili šutnjom. Emir bi me ignorirao, a Jasmina bi mi dobacivala sitne zlobne komentare. Najgore mi je bilo kad bi došla teta Senada iz Zenice i počela pričati kako “prava snaha zna svoje mjesto”.
Jednog popodneva, dok sam vješala veš na balkonu, čula sam kako Jasmina i Emir razgovaraju u dnevnoj sobi.
“Ne mogu više s njom pod istim krovom,” šaptala je Jasmina.
“Dario neće otići dok ne skupi dovoljno za stan,” odgovorio je Emir.
“Pa neka ide kod njenih! Što ona ima ovdje tražiti?”
Stisnula sam zube i vratila se u sobu. Te noći nisam mogla spavati. Sjetila sam se svoje mame i njezinih riječi. Možda sam stvarno pogriješila što sam pristala živjeti ovdje.
Jedino svjetlo u svemu bio je moj sin Luka. Imao je pet godina i bio moj razlog da izdržim svaki dan. Kad bi me zagrlio i rekao: “Mama, volim te najviše na svijetu,” sve bi na trenutak imalo smisla.
Ali ni Luka nije bio pošteđen napetosti. Jednog dana Jasmina mu je zabranila da igra loptu u dvorištu jer “to nije igraonica”. Vidjela sam kako mu se lice smrknulo, ali nije ništa rekao.
Počela sam razmišljati o odlasku. Svaki dan sam gledala oglase za stanove koje si nismo mogli priuštiti. Dario je bio sve odsutniji, kao da ga ova situacija ne dotiče ili ne želi priznati koliko mi je teško.
Jedne večeri došla sam kući s posla i zatekla Jasminu kako premeće moje stvari po ormaru.
“Što radiš?” upitala sam oštro.
“Samo gledam ima li mjesta za moje stvari. Ovdje više nema reda otkad si ti došla.”
Tada sam pukla.
“Dosta! Ovo više nije samo tvoja kuća! I Luka i ja imamo pravo na svoj mir!”
U tom trenutku ušao je Dario. Pogledao nas obje zbunjeno.
“Što se događa?”
“Dario, ili ćemo pronaći svoj stan ili Luka i ja odlazimo kod moje mame,” rekla sam odlučno.
Dugo me gledao bez riječi. Znao je da ne blefiram.
Te noći smo prvi put ozbiljno razgovarali o budućnosti. Dogovorili smo se da ćemo učiniti sve da pronađemo svoj dom, pa makar to značilo preseljenje u manji stan na periferiji.
Sutradan sam nazvala mamu.
“Znaš li sad zašto sam ti govorila da ne ideš pod tuđi krov?” pitala me nježno.
“Znam, mama,” odgovorila sam kroz suze. “Ali moram pokušati izgraditi nešto svoje.”
Danas još uvijek živimo pod istim krovom, ali tražimo stan svaki dan. Svaka svađa me podsjeća koliko vrijedi miran dom. Ponekad se pitam: Je li bolje trpjeti zbog obitelji ili riskirati sve za vlastiti mir? Što biste vi učinili na mom mjestu?