Nikad nisam voljela svoju snahu, ali kad je moj sin odlučio da se razvede, nisam ga mogla zaustaviti: Priča o Ani i Dini
“Opet si ostavila šalice na stolu, Dina! Koliko puta sam ti rekla da se to ne radi?” viknula sam čim sam ušla u kuhinju. Ivan je samo slegnuo ramenima, a Dina je stajala pored sudopera, s osmijehom koji me uvijek izluđivao. “Ma pusti, mama, popit ćemo još jednu kafu pa ćemo zajedno počistiti,” rekla je veselo, kao da ne vidi nered oko sebe.
Bila sam umorna od puta iz Osijeka do Sarajeva, ali još umornija od osjećaja da gubim sina. Ivan je bio moje jedino dijete. Otkad je otišao na fakultet u Sarajevo, sve se promijenilo. Prvo je došla Dina – djevojka iz Travnika, uvijek raščupana, u šarenim majicama, s nekim čudnim idejama o životu. Nikad nije bila po mom ukusu. Kod nas se znalo: red, rad i disciplina. Kod nje – smijeh, pjesma i nered.
Sjedila sam za stolom i gledala kako Dina pokušava napraviti pitu. Brašno je bilo posvuda, a ona je pjevušila neku staru sevdalinku. Ivan joj je pomagao, ali više je smetao nego što je koristio. “Dino, možeš li barem jednom napraviti ručak bez da uništiš cijelu kuhinju?” pitala sam kroz zube.
“Ma mama, bit će sve super! Samo da vidiš kako će biti ukusno!” odgovorila je i namignula Ivanu. On se nasmijao i poljubio je u obraz. Taj prizor me zabolio više nego što bih priznala.
Navečer, kad su mislili da spavam, čula sam ih kako se svađaju u dnevnoj sobi.
“Ne mogu više ovako, Dina! Moja mama ima pravo – stalno je nered, stalno kasniš s poslom, ne mogu se opustiti ni kod kuće!”
“Ivane, pa znaš da radim dva posla! Trudim se! Zar ti je važnije što će tvoja mama reći nego kako se mi osjećamo?”
Tišina. Osjetila sam knedlu u grlu. Nisam željela biti razlog njihovih svađa, ali nisam mogla ni šutjeti kad vidim kako moj sin pati.
Sljedećih dana atmosfera je bila napeta. Ivan je bio povučen, Dina nervozna. Ja sam pokušavala pomoći – slagala sam veš, čistila kuhinju, ali svaki moj pokret kao da ih je još više udaljavao.
Jednog jutra Ivan mi je tiho rekao: “Mama, mislim da ćemo se razvesti. Ne ide više.”
Osjetila sam olakšanje i krivnju istovremeno. “Jesi li siguran?” pitala sam ga.
“Jesam. Umoran sam od svega. Ona nije kao ti. Nikad neće biti.”
Te noći nisam mogla spavati. Sjetila sam se svog muža – kako smo se svađali oko gluposti, kako me nerviralo što ostavlja čarape posvuda, ali kako bih dala sve da ga mogu još jednom zagrliti. Sjetila sam se kako me njegova majka nikad nije prihvatila i koliko me to boljelo.
Sljedećeg dana Dina mi je prišla dok sam pila kafu na balkonu.
“Znam da me ne voliš,” rekla je tiho. “Ali volim tvog sina. I trudim se. Znam da nisam savršena. Ali zar nije važnije da ga volim onakvog kakav jest?”
Nisam znala što reći. Prvi put sam vidjela suze u njenim očima.
“Dino… možda sam bila prestroga prema tebi. Ali bojim se za Ivana. Bojim se da će biti nesretan.”
“A možda bi bio nesretan i s nekim drugim? Možda mu treba netko tko ga neće stalno kritizirati?”
Te riječi su me pogodile ravno u srce.
Ivan je donio odluku – seli kod mene dok ne riješi papire za razvod. Dina je ostala sama u stanu. Kad sam odlazila iz Sarajeva, vidjela sam je kako sjedi na prozoru i gleda u prazno dvorište.
Mjesecima kasnije Ivan se vratio kući – tih, povučen, izgubljen. Nije izlazio iz sobe, nije pričao sa mnom. Jedne večeri pronašla sam ga kako gleda stare slike s Dinom.
“Nedostaje mi,” rekao je tiho.
“Zašto joj onda ne kažeš?”
Samo je odmahnuo glavom.
Tada sam shvatila: možda sam ja bila ta koja ih je udaljila jedno od drugog. Možda sam bila previše stroga, previše zahtjevna.
Godinu dana kasnije Ivan i Dina su se ponovno sreli na svadbi zajedničkog prijatelja. Pričali su cijelu noć. Kad mi je Ivan javio da su opet zajedno, plakala sam od sreće i tuge istovremeno.
Danas često razmišljam o svemu što se dogodilo. Jesam li bila previše stroga? Jesam li trebala pustiti sina da živi svoj život bez mojih savjeta?
Možda svaka majka misli da zna najbolje za svoje dijete, ali tko smo mi da sudimo tuđu ljubav?
Što vi mislite – gdje završava briga majke, a gdje počinje pravo djeteta na vlastitu sreću?