Na korak do sna: Kako me Lana spasila od pogrešne odluke
“Neću živjeti tamo! Nikad!” Lana je viknula iz sveg glasa, a ja sam ostala zatečena na sred dnevnog boravka, s papirima za predugovor u ruci. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Pogledala sam je, tu moju desetogodišnju djevojčicu, koja je stajala na vratima, crvena u licu, s očima punim suza i prkosa.
“Lana, molim te, smiri se. Znaš koliko nam ovo znači. To je prilika koju ne smijemo propustiti!” pokušala sam ostati mirna, ali glas mi je drhtao.
“Ne razumiješ! Tamo smrdi na vlagu, susjedi su čudni, a ona žena iznad nas stalno viče! Ne želim tamo živjeti!”
U tom trenutku, sve moje brige i umor od mjeseci traženja stana, beskrajnih razgledavanja i natezanja s agentima, srušili su se na mene. Bila sam samohrana majka već pet godina, otkako je Ivan otišao s drugom ženom u Osijek. Otkad nas je ostavio, Lana i ja smo se seljakale iz podstanarskog stana u stan, uvijek s koferima spremnim za novu adresu. Ovaj put sam mislila da sam pronašla nešto naše – mali stan na Trešnjevci, blizu škole i tramvaja, s dovoljno svjetla i starim parketom koji škripi pod nogama.
Ali Lana je vidjela nešto što ja nisam. Ili nisam htjela vidjeti.
Te noći nisam mogla spavati. Sjedila sam za kuhinjskim stolom, gledala u ugovor i razmišljala o svemu što sam prošla. Sjetila sam se kako sam kao mala djevojčica gledala mamu kako broji novac za režije i pita se hoće li biti dovoljno za kruh i mlijeko. Obećala sam sebi da moja kćerka neće tako odrastati. Ali evo me, opet na rubu – ovaj put ne zbog novca, nego zbog odluke koja bi mogla promijeniti naše živote.
Sljedeće jutro Lana nije htjela doručkovati. Sjela je za stol, šutjela i gledala kroz prozor. “Mama, molim te… nemoj nas preseliti tamo,” prošaptala je.
“Zašto si tako sigurna da to nije dobro mjesto?” pitala sam tiho.
“Osjećam to. Kao kad znaš da će pasti kiša iako je sunce vani. Ne mogu ti objasniti. Samo… nije dobro.” Suze su joj klizile niz obraze.
Te riječi su me pogodile dublje nego što sam očekivala. Sjetila sam se svih onih puta kad sam ignorirala vlastitu intuiciju – kad sam ostala s Ivanom predugo, kad sam vjerovala lažnim obećanjima poslodavaca, kad sam mislila da će sve biti bolje samo ako dovoljno jako želim.
Tog dana otišla sam na posao potpuno rastrojena. Moja kolegica Sanja primijetila je da nisam svoja.
“Jelena, što ti je? Izgledaš kao da si vidjela duha.”
“Ma… trebala bih danas uplatiti predujam za stan, ali Lana ne želi ni čuti za to mjesto. Kaže da osjeća da nije dobro…”
Sanja je uzdahnula. “Znaš, djeca često vide ono što mi ne želimo priznati. Možda bi trebala još jednom razmisliti prije nego što potpišeš bilo što.”
Popodne sam odlučila još jednom otići do stana – ovaj put sama. Hodnici su bili mračni i mirisali na vlagu. Na stubištu sam srela susjeda koji me odmjerio od glave do pete i promrmljao nešto nerazumljivo. Na katu iznad čula se svađa – ženski glas vikao je na nekoga zbog razbijene šalice. Osjetila sam nelagodu koju prije nisam primijetila.
Vratila sam se kući kasno navečer. Lana me čekala budna.
“Mama?”
Sjela sam kraj nje na krevet i zagrlila je.
“Nećemo se preseliti tamo,” šapnula sam joj u kosu.
Plakala je od olakšanja.
Sljedećih tjedan dana tražile smo dalje. Bilo je još više razočaranja – stanovi preskupi, agenti bezobrazni, vlasnici koji ne žele djecu ili pse. Novac koji sam skupila od prodaje starog auta polako se topio. Počela sam gubiti nadu.
Jednog dana nazvala me mama iz Rijeke.
“Jelena, dođite kod mene dok ne pronađeš nešto bolje. Znam da nije Zagreb, ali barem ćete biti na sigurnom.”
Nisam htjela priznati poraz, ali nisam imala izbora. Spakirale smo kofere još jednom i krenule prema Rijeci.
Prva večer kod mame bila je tiha i topla. Lana je zaspala uz zvuk kiše koja je lupkala po prozoru. Sjela sam u kuhinju s mamom i ispričala joj sve.
“Znaš, nekad treba poslušati djecu,” rekla mi je tiho. “I ja sam puno puta pogriješila jer nisam slušala tebe kad si bila mala.”
Te riječi su mi dale snagu koju nisam imala mjesecima.
Nakon nekoliko tjedana pronašla sam posao u Rijeci – nije bio savršen, ali bio je dovoljan za novi početak. Lana se upisala u školu i brzo stekla prijatelje. Počela se smijati opet onako iskreno kako nisam čula godinama.
Ponekad se pitam što bi bilo da sam ignorirala Laninu intuiciju i preselila nas u onaj stan na Trešnjevci. Bi li nam život bio lakši ili bih napravila još jednu pogrešku koju bih godinama ispravljala?
Možda ponekad djeca bolje vide ono što mi odrasli ne želimo priznati. Jesam li jedina koja je naučila ovu lekciju tek kad mi ju je vlastito dijete pokazalo? Što biste vi učinili na mom mjestu?