Kad sam primila mamu k sebi: Dvije sedmice koje su mi promijenile život
“Zašto si opet ostavila šalicu na stolu? Koliko puta sam ti rekla da se to ne radi?” Majčin glas parao je tišinu mog malog dnevnog boravka. Pogledala sam je preko ramena, umorna nakon još jednog radnog dana u uredu na Trešnjevci. “Mama, molim te, pusti me sad. Imala sam težak dan.”
Nisam ni slutila da će dvije sedmice s njom pod mojim krovom biti ovako iscrpljujuće. Kad je tata umro prije mjesec dana u našem rodnom Travniku, znala sam da ne mogu ostaviti mamu samu. Moj brat Dario živi u Njemačkoj, a sestra Ivana ima troje male djece u Osijeku. Svi su gledali u mene: “Ana, ti si sama, imaš stan, možeš je primiti.”
Prve noći kad je stigla, sjedile smo za stolom i šutjele. Ona je gledala kroz prozor, a ja sam pokušavala pronaći prave riječi. “Znaš, Ana, tvoj otac bi bio ponosan na tebe,” prošaptala je. Osjetila sam knedlu u grlu. Nisam joj znala odgovoriti.
Ali već sljedećeg jutra počeli su problemi. Mama je navikla na svoj ritam iz Travnika: ustajanje u šest, kuhanje kave na staroj džezvi, molitva prije doručka. Moj život u Zagrebu bio je potpuno drugačiji – kasno ustajanje, instant kava iz aparata, doručak na brzinu dok čitam mailove. Svaki naš dan bio je sudar svjetova.
“Ana, nisi ni pogledala što sam ti skuhala!” viknula bi kad bih odbila njenu pitu od krompira jer žurim na posao. “Mama, ne mogu sad jesti, kasnim!”
Navečer bi sjedila na kauču i gledala stare slike iz albuma koje je donijela sa sobom. “Vidi nas ovdje, svi zajedno na Vlašiću… Sjećaš li se kako si plakala kad si izgubila rukavicu?”
Sjećam se. Sjećam se svega – i dobrih i loših trenutaka. Sjećam se kako sam kao dijete sanjala da odem iz Travnika i postanem svoja osoba. A sad, kad sam to napokon postigla, osjećam se kao da gubim sebe.
Jedne večeri, dok sam pokušavala završiti izvještaj za posao, mama je došla do mene s pismom u ruci. “Ana, našla sam ovo među tatinim stvarima. Napisao ti je prije nego što je umro.”
Ruke su mi drhtale dok sam otvarala omotnicu. Tata mi je pisao o tome kako je ponosan na mene, ali i kako se brine da ću zaboraviti tko sam i odakle dolazim. “Nemoj nikad zaboraviti svoje korijene,” napisao je.
Te noći nisam mogla spavati. Slušala sam mamu kako tiho plače u drugoj sobi. Poželjela sam joj prići, zagrliti je kao nekad kad sam bila mala. Ali između nas je stajalo toliko neizgovorenih riječi.
Sljedećih dana napetost je rasla. Mama se žalila na buku grada, na susjede koji ne pozdravljaju, na to što nema vrt da posadi luk i peršin. Ja sam se žalila na nju – prijateljici Lejli sam slala poruke: “Ne mogu više! Osjećam se kao gost u vlastitom stanu!”
Jednog popodneva došla sam kući ranije i zatekla mamu kako sjedi za stolom s mojim susjedom Edinom. Pričali su o Bosni, o ratu, o tome kako su ljudi nekad bili bliži jedni drugima. Kad me ugledala, mama je samo rekla: “Vidiš li ti koliko su ljudi ovdje usamljeni? Svi žure, niko ne pita kako si…”
Nisam znala što da kažem. Možda je bila u pravu.
Te večeri smo se posvađale kao nikad prije.
“Zašto si uvijek nezadovoljna? Što god napravim nije dobro!” viknula sam.
“Ti mene ne razumiješ! Ja ovdje nisam kod kuće! Sve mi je strano!” plakala je.
“A gdje bih te trebala ostaviti? Sama u Travniku? Da te zaboravim kao što svi zaboravljaju svoje stare roditelje?”
Tišina. Samo njeno tiho jecanje.
Sutradan nisam otišla na posao. Skuhala sam joj kavu u džezvi i sjela pored nje.
“Mama… Znam da ti nije lako. Ni meni nije. Ali… možda možemo pokušati zajedno? Možda možemo pronaći neki novi ritam?”
Pogledala me kroz suze i prvi put nakon dugo vremena nježno me pomilovala po kosi.
“Znaš… Kad si bila mala, uvijek si govorila da ćeš otići daleko i biti važna dama u velikom gradu. Ali nikad nisi rekla da ćeš zaboraviti kako mirise domaća kava ili zvuk kiše na limenom krovu naše kuće…”
Zagrlile smo se dugo i šutjele.
Dva tjedna s mamom promijenila su me više nego deset godina života u Zagrebu. Naučila sam koliko su naši roditelji ranjivi kad ostare – i koliko smo mi zapravo još uvijek njihova djeca, bez obzira koliko godina imali.
Ponekad se pitam: Jesmo li mi djeca Balkana zaista spremni brinuti o svojim roditeljima kad ostare? Ili bježimo od toga jer nas podsjeća na sve ono što smo pokušali ostaviti iza sebe?