Nikad mu nisam rekla koliko zarađujem – sada sam sama, ali napokon mirna
“Lejla, opet si kasnila s posla. Jesi li barem dobila povišicu kad te već nema po cijele dane?” – glas Amira, mog muža, odzvanjao je kroz stan dok sam skidala kaput. U njegovom tonu osjećala se mješavina brige i sumnje, ali ja sam samo slegnula ramenima.
“Nije još ništa sigurno,” slagala sam, izbjegavajući mu pogled. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Već mjesecima sam skrivala istinu: dobila sam povišicu, i to ne malu. Moja plaća bila je dvostruko veća od njegove. Nisam mu to rekla. Nisam znala kako bi reagirao. U našem društvu još uvijek se šapuće o ženama koje zarađuju više od muškaraca, kao da je to nešto sramotno.
Amir je bio dobar čovjek, ali ponos mu je bio slabost. Sjećam se dana kad smo se vjenčali u maloj džamiji na Bistriku, kako je obećao da će me uvijek štititi i brinuti za mene. Ali život nije bajka. Kredit za stan, računi, svakodnevni stres – sve je to padalo na naša leđa. Ja sam napredovala u firmi, radila prekovremeno, učila noću. On je ostao na istom poslu u općini, nezadovoljan, ali preponosan da traži nešto bolje.
“Lejla, znaš da možemo zajedno sve riješiti,” govorio bi često. Ali ja sam znala da ne možemo. Kad god bih spomenula novac, on bi se povukao u sebe ili planuo: “Nije sve u parama!”
Tajna me počela gušiti. Svaki put kad bih platila nešto skuplje ili kupila novu haljinu, osjećala sam njegov pogled na sebi. “Odakle ti sad za to?” pitao bi sumnjičavo. “Štedjela sam,” odgovarala bih tiho.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom s njegovim roditeljima, tema novca opet je došla na red. Njegova majka, Senada, nije krila nezadovoljstvo: “Lejla, ti si obrazovana žena, ali žena treba znati gdje joj je mjesto. Muškarac treba biti glava kuće.” Amir je šutio. Pogledao me ispod oka i stisnuo vilicu.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala – svoje snove o doktoratu u Zagrebu, prijatelje koje sam zapostavila zbog posla i braka, svoje slobodno vrijeme. Sve zbog mira u kući koji nikad nije došao.
Moja prijateljica Mirela znala je istinu. “Zašto mu ne kažeš? Zar ne vidiš da te to izjeda?” pitala me dok smo pile kafu u Titovoj ulici.
“Ne mogu,” šapnula sam. “Bojim se da će ga to slomiti.”
“A tebe?” Mirela me pogledala ravno u oči. “Tebe već lomi.”
Dani su prolazili u lažima i poluistinama. Amir je postajao sve nervozniji, a ja sve umornija od skrivanja. Jednog dana pronašao je moj izvod iz banke na stolu.
“Lejla! Šta je ovo?” vikao je dok mi je mahao papirom pred licem.
Osjetila sam kako mi se noge odsijecaju. “To je… moj izvod od plaće,” promucala sam.
“Zarađuješ duplo više od mene? I kriješ to od mene? Godinama?”
U njegovim očima vidjela sam izdaju, ali i povrijeđeni ponos. “Zašto? Zar ti nisam muž? Zar mi ne vjeruješ?”
Nisam imala snage odgovoriti. Suze su mi klizile niz lice dok sam pokušavala objasniti: “Bojala sam se… Da ćeš me manje voljeti. Da ćeš se osjećati manje vrijednim…”
“A sad? Sad si me izgubila!” viknuo je i zalupio vratima.
Nakon toga uslijedili su dani tišine. Spavali smo u odvojenim sobama. Njegova majka dolazila je svaki dan i gledala me kao uljeza u vlastitom domu.
Na kraju sam spakirala kofere i otišla kod Mirele. Stan mi je bio prazan, ali duša lakša nego ikad prije.
Prošlo je nekoliko mjeseci otkako živim sama. Ponekad me uhvati tuga kad vidim sretne parove na Vilsonovom šetalištu ili kad čujem djecu kako se igraju ispod mog prozora. Ali prvi put nakon dugo vremena osjećam mir.
Pitam se: Je li vrijedilo izgubiti brak zbog istine? Je li bolje biti sama i slobodna nego živjeti u laži i strahu?
Šta vi mislite – jesam li trebala reći istinu ranije ili nikada ne priznati koliko zarađujem?