„Ne zanima me koliko tata ima mirovinu” – Put od ravnodušnosti do razumijevanja
„Ne zanima me koliko tata ima mirovinu, stvarno me ne zanima”, izgovorio sam to naglas, možda preglasno, dok sam sjedio za kuhinjskim stolom i gledao kroz prozor na sivu zagrebačku večer. Moja sestra Ivana samo je slegnula ramenima, ali u njenim očima vidio sam ono neizgovoreno: „Opet si isti kao on.”
Tata je sjedio u svojoj sobi, vrata poluotvorena, televizor tiho brujao. Od kad je mama umrla, kao da smo svi živjeli u različitim svjetovima. On u svom, ja u svom, Ivana negdje između. Nikad nismo pričali o stvarima koje bole. Nikad nisam pitao tatu kako je, niti on mene. Sve što sam znao o njemu stalo bi na pola stranice: radio je u Končaru, volio je Dinamo, pio kavu bez šećera i nikad nije pričao o ratu.
Jednog dana na poslu, dok smo kolega Dario i ja slagali papire za godišnje izvješće, upitao me: „Jesi li ti jedini koji brine o starcima ili imate još koga?”
„Imam sestru”, odgovorio sam kratko.
„A kako vam je otac? Koliko ima mirovinu? Znaš, moji su jedva preživjeli prošli mjesec.”
Zastao sam. Nikad nisam pitao tatu kolika mu je mirovina. Nikad me nije zanimalo. Uvijek sam mislio da se on snađe, da mu ne treba moja pomoć. Dario je nastavio pričati o svojoj mami koja skuplja račune i broji kune do zadnje.
Te večeri nisam mogao zaspati. Sjetio sam se kako je tata prije nekoliko mjeseci šutke vratio novčanik kad sam mu ponudio novac za lijekove. „Ne treba meni ništa”, rekao je tada, ali sad mi se činilo da je to više bila molba nego odbijanje.
Sljedeće jutro, dok je kuhao kavu, skupio sam hrabrost.
„Tata, kolika ti je mirovina?”
Pogledao me iznenađeno, kao da sam ga pitao nešto nepristojno.
„Zašto pitaš?”
„Ma… samo pitam. Znaš, Dario na poslu priča kako njegovi jedva spajaju kraj s krajem.”
Tata je sjeo za stol i dugo šutio. Onda je tiho rekao: „Nije velika. Ali navikao sam se.”
Nisam znao što reći. Osjetio sam sram što me godinama nije bilo briga.
Nekoliko dana kasnije Ivana me nazvala.
„Jesi li primijetio da tata sve češće zaboravlja gdje ostavi stvari? Jutros nije mogao naći ključeve pola sata.”
„Možda je umoran”, odgovorio sam, ali znao sam da lažem sebi.
Počeo sam više promatrati tatu. Primijetio sam kako mu ruke drhte dok reže kruh, kako dugo sjedi pred televizorom bez zvuka. Jedne večeri našao sam ga kako sjedi u hodniku, izgubljenog pogleda.
„Tata, jesi dobro?”
„Samo sam se zamislio… Sjetio sam se tvoje mame.”
Sjeo sam kraj njega. Prvi put nakon dugo vremena osjetio sam potrebu da ga zagrlim, ali nisam znao kako.
Prošli su tjedni. Ivana i ja počeli smo zajedno odlaziti u trgovinu za tatu, pomagati mu oko računa. Jednog dana pronašao sam fascikl s njegovim starim papirima: potvrde o radu, slike iz mladosti, pisma koja nikad nisam vidio. Među njima i jedno pismo koje je mama napisala tati dok je bio na ratištu 1992.
Drhtavim rukama otvorio sam ga:
„Dragi Stjepane,
Nadam se da si dobro. Marko i Ivana pitaju za tebe svaki dan…”
Osjetio sam knedlu u grlu. Nikad nisam pitao tatu što je proživio tada. Nikad nisam pitao kako mu je bilo kad se vratio kući bez osmijeha koji je imao prije rata.
Te večeri skupio sam hrabrost.
„Tata, mogu li te nešto pitati?”
Pogledao me umorno, ali blago.
„Što god trebaš.”
„Kako ti je bilo… tamo? Zašto nikad nisi pričao o tome?”
Dugo je šutio. Onda je tiho rekao:
„Nisam htio da vi nosite taj teret. Dovoljno ste imali svog djetinjstva bez majke.”
Po prvi put osjetio sam koliko smo svi bili zatvoreni u svoje boli. Koliko nas je šutnja udaljila.
Zadnjih nekoliko mjeseci počeli smo večerati zajedno. Tata bi pričao o svojim mladenačkim danima u Mostaru, o tome kako je upoznao mamu na korzu u Sarajevu. Ivana bi donijela kolače koje je naučila peći po bakinim receptima.
Jednog dana tata mi je pružio ruku dok smo sjedili na klupi ispred zgrade.
„Hvala ti što si opet tu”, rekao je tiho.
Gledao sam ga i shvatio koliko sam godina proveo misleći da nije važno znati tuđe boli – dok nisam naučio da su upravo te boli ono što nas povezuje.
Ponekad se pitam: Koliko nas još živi pored svojih roditelja kao pored stranaca? Je li lakše biti ravnodušan ili pokušati razumjeti? Možda odgovor nikad nije jednostavan – ali znam da više ne želim biti onaj koji ne pita.