“Makni se, sine. Ovo je muški posao.” – Kako sam naučila da ljubav nije uvijek nježna
“Makni se, sine. Ovo je muški posao.”
Te riječi odzvanjale su dvorištem dok je tata, s cigaretom u kutu usana i pregačom koju je mama mrzila jer je uvijek bila masna od ćevapa, gurao mog muža Ivana u stranu. Ivan je stajao s onim svojim blagim osmijehom, pokušavajući uzeti vilicu za roštilj, ali tata mu je samo odmahnuo rukom kao da tjera dosadnog komarca.
“Pusti ti to, Ivane. Nisi ti još naučio kako se ovo radi. Ovo je za prave muškarce.”
Stajala sam na terasi, držeći tanjur s mariniranim mesom, i osjećala kako mi srce tone. Sjećanja su navirala – ona iz djetinjstva kad sam vjerovala da je moj nadimak ‘Bundeva’ znak posebne ljubavi. Tata me tako zvao otkako znam za sebe. Kad bih pala i ogrebala koljeno, on bi me podigao, puhnuo u ranu i rekao: “Ajde, Bundevo, nisi ti od šećera.”
Ali kako sam rasla, shvatila sam da ‘Bundeva’ znači i nešto drugo. Značilo je: “Ti si mala, ti si slaba, ti si nježna.” Značilo je: “Tvoja je mama u kuhinji, a ti ćeš jednog dana biti kao ona.”
Sjećam se jednog ljeta kad sam imala četrnaest. Tata je popravljao auto ispred kuće u Novom Zagrebu. Prilazila sam mu s ključem koji je tražio, a on me pogledao preko ramena:
“Šta ćeš ti tu? Idi mami, pomozi joj s kolačima. Ovo nije za cure.”
Tada sam prvi put osjetila gorčinu u grlu. Nisam znala objasniti zašto me to boli. Mama bi samo slegnula ramenima i rekla: “Tvoj tata je takav. Nije on loš.”
Godinama kasnije, kad sam upoznala Ivana na fakultetu u Sarajevu, sve mi se činilo drugačije. Ivan je bio nježan, znao je kuhati bolje od mene i nije ga bilo sram priznati da ne zna nešto popraviti. Kad smo se vjenčali i preselili u Zagreb, tata ga je dočekao s osmijehom – ali i s neizbježnim testiranjem.
Prvi put kad smo došli na ručak nakon vjenčanja, tata je Ivanu pružio pivsku bocu i rekao:
“Ajde, da vidimo znaš li otvorit’ pivo bez otvarača.”
Ivan se nasmijao i pokušao zubima – što je završilo tako da mu je tata pljesnuo po ramenu i rekao:
“Eto vidiš! Nije ni čudo što si iz Bosne!”
Svi su se smijali osim mene. Osjećala sam kako mi lice gori od srama i ljutnje.
Nedjeljni roštilji postali su poprište tih tihih borbi. Tata bi uvijek preuzimao sve – meso, vatru, čak i raspored sjedenja. Mama bi donosila salatu i kruh, a ja bih pokušavala pomoći Ivanu da se ne osjeća kao uljez.
Jednom sam ga zatekla kako stoji uz ogradu dvorišta, gledajući u daljinu.
“Jesi dobro?” pitala sam ga tiho.
“Sve ok,” odgovorio je, ali glas mu je bio tih. “Samo… osjećam se kao da nikad neću biti dovoljno dobar za tvog tatu.”
Te noći nisam mogla spavati. Sjetila sam se svih onih trenutaka kad sam ja bila ta koja nije bila dovoljno dobra – ni za auto, ni za roštilj, ni za ozbiljne razgovore o politici ili nogometu. Sve što sam smjela bilo je pomagati mami ili sjediti sa tetama u kuhinji.
Sljedeći put kad smo došli kod mojih roditelja, odlučila sam nešto reći. Tata je već pripremao vatru kad sam stala ispred njega.
“Tata,” rekla sam drhtavim glasom, “može li Ivan danas okrenuti meso?”
Pogledao me iznenađeno.
“Zašto bi on? Ja to radim cijeli život.”
“Zato što želim da se osjeća dijelom obitelji. I zato što ja želim naučiti.”
Nastala je tišina. Mama je prestala rezati luk. Ivan me pogledao kao da ne vjeruje što čuje.
Tata je polako spustio vilicu na stol.
“Bundevo… znaš da ja to ne radim iz zloće.”
“Znam,” odgovorila sam tiho. “Ali vrijeme je da svi naučimo nešto novo.”
Te nedjelje Ivan je prvi put okrenuo ćevape na našem roštilju. Tata ga je promatrao sa strane, povremeno dobacujući savjete koje Ivan nije tražio. Mama mi je stisnula ruku ispod stola.
Kasnije te večeri, dok smo spremali tanjure u kuhinji, mama mi je šapnula:
“Ponosna sam na tebe.”
Ali tata nije rekao ništa. Samo me pogledao dugim pogledom dok smo odlazili kući.
Dani su prolazili, a ja sam razmišljala o tome koliko nas te stare podjele još uvijek drže zarobljenima. Koliko puta smo svi prešutjeli ono što nas boli samo zato što ‘tako treba biti’? Koliko puta smo povrijedili one koje volimo jer nismo znali drugačije?
Ponekad se pitam: hoće li naši očevi ikada moći priznati da su pogriješili? I hoćemo li mi imati snage prekinuti taj lanac?