U Senci Brata: Kako Sam Naučila Da Oprostim
“Zašto opet Marko? Zar ja ne postojim?” vrištala sam u sebi dok sam sjedila za stolom, gledajući kako mama s ponosom priča susjedi o Markovoj novoj stipendiji. Njegova slika na zidu, osmijeh na licu, a ja – kao da sam prozirna. Tata je samo klimnuo glavom, a ja sam stisnula šake ispod stola, osjećajući kako mi srce lupa od bijesa i tuge.
“Katarina, možeš li nam donijeti još čaša?” upitala me mama, ne prekidajući razgovor o Marku. Ustala sam bez riječi, osjećajući kako mi suze naviru na oči. U kuhinji sam se naslonila na hladnjak i pustila da mi suze klize niz lice. “Zašto nikad nisam dovoljna?” šaptala sam sama sebi.
Marko je bio sve što roditelji žele: odličan učenik, sportaš, uvijek nasmijan. Ja sam bila tiha, povučena, dobra u školi ali nikad najbolja. Kad bih donijela četvorku iz matematike, tata bi samo rekao: “Marko je uvijek imao petice.” Kad bih nacrtala sliku za izložbu, mama bi je stavila na frižider – ali Markove medalje su bile u vitrini.
Sjećam se jedne zime kad sam imala 16 godina. Marko je tada već bio na fakultetu u Zagrebu. Svi su pričali o njegovim uspjesima, a ja sam osjećala kako nestajem. Te večeri, dok su roditelji gledali vijesti, skupila sam hrabrost i pitala: “Mogu li i ja upisati likovnu akademiju?” Mama me pogledala preko naočala: “Katarina, to nije ozbiljan fakultet. Pogledaj Marka – on će biti inženjer!”
Te riječi su me zaboljele više nego bilo koja ocjena ili kritika. Povukla sam se u svoju sobu i satima crtala portret djevojke koja vrišti – to sam bila ja.
Godine su prolazile, a jaz između mene i roditelja postajao je sve veći. Marko je dolazio kući za praznike, donosio poklone iz Njemačke gdje je našao posao. Roditelji su ga dočekivali kao kralja. Ja bih sjedila sa strane, slušala njihove razgovore i osjećala se kao gost u vlastitoj kući.
Jednog dana, kad mi je bilo 25, Marko je došao s djevojkom Lanom. Svi su bili uzbuđeni zbog zaruka. Mama je pripremila ručak kakav nije napravila godinama. Tijekom ručka Lana me pitala: “Katarina, čime se ti baviš?” Prije nego što sam stigla odgovoriti, tata je rekao: “Naša Katarina još uvijek traži sebe.” Osjetila sam kako mi lice gori od srama.
Nakon ručka otišla sam na balkon. Marko mi se pridružio. “Znaš da te vole, zar ne?” pitao me tiho. Pogledala sam ga kroz suze: “Vole tebe, Marko. Ja sam samo ukras u ovoj kući.”
Marko je šutio neko vrijeme pa rekao: “Nisam znao da se tako osjećaš. Mislio sam da si sretna jer imaš svoj mir.”
“Mir? To nije mir, to je samoća,” odgovorila sam.
Taj razgovor bio je prvi put da sam mu rekla istinu. Sljedećih dana osjećala sam se lakše ali i praznije. Počela sam izbjegavati kuću, radila sam sve više i više u maloj galeriji gdje sam volontirala. Tamo su ljudi cijenili moje slike, ali ja još uvijek nisam mogla oprostiti roditeljima.
Sve se promijenilo kad je mama završila u bolnici zbog moždanog udara. Marko je odmah došao iz Njemačke, a ja sam ostala uz njen krevet danima. Gledala sam njeno blijedo lice i shvatila koliko vremena smo izgubile na šutnju i nesporazume.
Jedne noći, dok je spavala, tata mi je prišao i tiho rekao: “Znaš… možda nismo uvijek znali pokazati koliko nam značiš. Možda smo griješili.”
Te riječi su me pogodile kao grom. Prvi put u životu tata je priznao da nisu savršeni. Suze su mi potekle niz lice dok me zagrlio nespretno, kao da to radi prvi put.
Mama se polako oporavljala, a ja sam joj svakog dana čitala knjige i crtala joj cvijeće na papiru. Jednog dana me pogledala i šapnula: “Oprosti mi… bila si uvijek moja Katarina, ali nisam znala kako ti to pokazati.”
Tada sam shvatila – svi smo nosili svoje rane i strahove. Marko nije bio kriv što su ga voljeli na svoj način; ni ja nisam bila kriva što sam željela biti viđena.
Naučila sam oprostiti njima – ali najteže je bilo oprostiti sebi što sam toliko godina provela u ljutnji i zavisti.
Danas živim sama u Sarajevu, radim kao ilustratorica i povremeno izlažem svoje slike. S roditeljima razgovaram češće nego ikad prije; Marko mi šalje poruke iz Njemačke i šalimo se na račun prošlosti.
Ali ponekad se pitam: Koliko nas još živi u sjeni nečijih očekivanja? Koliko nas čeka da bude viđeno – a možda je dovoljno samo reći istinu?