Od kada sam prodala stan, djeca me zovu svaki dan – ali zašto mi srce ne vjeruje njihovim riječima?
“Mama, jesi li dobro? Trebaš li nešto iz trgovine?” – glas moje kćeri Ivane zvonio je kroz slušalicu, ali ja sam već znala odgovor koji očekuje. “Ne treba mi ništa, hvala ti, dušo.”
Nisam joj rekla da sam upravo sjedila za kuhinjskim stolom, zureći u praznu šalicu kave i pitajući se gdje su nestale sve one godine kad su me djeca trebala zbog mene, a ne zbog onoga što imam. Prije samo nekoliko mjeseci, moj telefon bi zvonio jednom tjedno, ponekad ni toliko. Sada, otkako sam prodala stan u centru Zagreba i na računu mi sjedi iznos koji bi mogao promijeniti njihove živote, zovu me svaki dan. Svaki dan, kao po dogovoru.
Sjećam se dana kad sam odlučila prodati stan. Bio je to težak korak. U tom stanu sam odgojila troje djece nakon što nas je muž napustio. Marko je otišao s drugom ženom kad je najmlađi, Dario, imao samo četiri godine. Ostala sam sama s Ivanom, Dinkom i Dariom. Radila sam dva posla, prala tuđe stubište i čistila urede po noći, samo da ih prehranimo. Nikad nisam tražila ništa zauzvrat osim malo ljubavi i poštovanja.
Ali vremena su se promijenila. Djeca su odrasla, otišla svojim putem. Ivana je završila ekonomiju i udala se za odvjetnika iz Osijeka. Dinka je otišla u Njemačku za boljim životom, a Dario je ostao u Zagrebu, ali ga viđam samo kad mu treba nešto popraviti ili posuditi novac. Godinama sam bila sama u tom stanu, gledala kroz prozor na tramvaje i pitala se jesam li pogriješila negdje na tom putu.
Kad sam prodala stan i preselila se u manji stan na periferiji, odjednom su svi imali vremena za mene. “Mama, kako si? Jesi li dobro? Trebaš li nešto?” – svaki dan ista pitanja. Dinko mi šalje poruke iz Njemačke: “Mama, jesi li razmišljala što ćeš s novcem? Znaš da bi bilo pametno investirati.” Ivana me poziva na ručak svake nedjelje, ali razgovori uvijek nekako završe na temi nasljedstva. Dario dolazi češće nego ikad prije, ali uvijek s nekim opravdanjem: “Treba mi malo pomoći oko auta… Znaš kako je danas teško.”
Jedne večeri, dok sam sjedila sama u dnevnoj sobi, zazvonio je telefon. Bila je to Dinka.
“Majko, znaš da te volim… Ali jesi li razmišljala kome ćeš ostaviti novac? Znaš da ja imam troje djece i kredite…”
Osjetila sam kako mi srce tone. Nisam joj zamjerila – život je težak, znam to bolje od ikoga – ali nisam mogla ne primijetiti kako se ton razgovora promijenio otkako imam nešto što njima treba.
Sutradan me posjetila Ivana s mužem Tomislavom. Sjeli smo za stol, a on je odmah počeo:
“Ljubice, znaš da smo ti uvijek pomagali. Samo želimo biti sigurni da si dobro zbrinuta. Ako trebaš nekoga tko će ti pomoći oko financija…”
Pogledala sam ga ravno u oči i rekla: “Zahvaljujem na brizi, Tomislave. Ali još uvijek znam brojati kune.”
Nakon što su otišli, ostala sam sjediti u tišini. Sjetila sam se dana kad su bili mali – kad su trčali oko stola i smijali se bezbrižno. Sjetila sam se kako sam im svake zime šivala rukavice od starih džempera jer nismo imali novca za nove. Sjetila sam se kako su mi obećavali da me nikad neće ostaviti samu.
Ali sada… sada imam osjećaj da ih više zanimaju moji papiri od banke nego moje zdravlje ili osjećaji.
Jednog dana došao je Dario s velikim osmijehom na licu.
“Mama, znaš da te volim najviše na svijetu! Samo… znaš li možda koliko još imaš na računu? Znaš da bih ti mogao pomoći oko ulaganja…”
Nisam mogla više izdržati.
“Dario,” rekla sam tiho, “jesi li me ikad pitao kako se osjećam? Jesi li ikad došao samo da popijemo kavu i pričamo o starim vremenima?”
Pogledao me zbunjeno.
“Pa naravno da jesam… Samo… znaš kako je danas teško…”
Prekinula sam ga.
“Znam ja kako je teško. Ali još teže je biti majka kojoj djeca dolaze samo zbog novca.”
Nakon toga je nastala tišina koja je trajala danima. Nitko nije zvao. Nitko nije dolazio. Osjećala sam se kao da sam izgubila sve ono za što sam cijeli život radila.
Ali onda sam shvatila – možda je vrijeme da mislim na sebe. Počela sam šetati parkom, upoznavati nove ljude u domu umirovljenika gdje povremeno idem na druženja. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam mir.
Djeca su se opet počela javljati, ali ovaj put nisam odgovarala odmah. Naučila sam cijeniti tišinu i vlastito društvo.
Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što sam im sve dala? Je li ljubav majke uvijek manje vrijedna od novca? Možda vi znate odgovor bolje od mene…