Kad su maske pale: Istina o ljubavi i obitelji
“Ne možeš to ozbiljno misliti, Ivana!” viknula je Snježana, moj muževljev majka, dok je tanjur tresnuo o stol. “Nisi valjda toliko sebična da nas sve povučeš sa sobom u ovu nesreću?”
Stajala sam u kuhinji, ruke mi drhtale oko šalice čaja. Gledala sam prema prozoru, ali kiša koja je lupkala po staklu nije mogla isprati gorčinu iz mojih usta. Marko, moj muž, sjedio je za stolom, šutio i gledao u pod. Nije rekao ni riječ otkako smo se vratili iz bolnice.
“To je naše dijete,” prošaptala sam, glas mi je bio jedva čujan. “Naše dijete, Marko. Kako možeš šutjeti?”
On je samo slegnuo ramenima, kao da ga se to ne tiče. Snježana je nastavila: “Ivana, ti si još mlada. Možeš imati drugo dijete. Ovo… ovo nije život za nikoga!”
Nikada nisam mogla zamisliti da će me ljudi koje sam smatrala obitelji tako brzo odbaciti. Kad sam se udala za Marka s devetnaest, mislila sam da sam pronašla sigurnost koju nikad nisam imala kod svojih roditelja. Moja majka, Jasmina, umrla je kad sam imala deset godina, a otac se utopio u alkoholu i tuzi. Snježana me dočekala raširenih ruku, zvala me kćeri, učila me kuhati sarme i praviti najbolju pitu od jabuka u selu.
Ali sada, kad je doktorica rekla da naše dijete ima Downov sindrom i srčanu manu, sve se promijenilo. Ljubav je nestala kao da je nikad nije ni bilo.
“Neću pobaciti,” rekla sam odlučno, prvi put podigavši glas. “Neću!”
Marko je tada ustao, lice mu je bilo blijedo kao zid iza njega. “Ivana, razmisli… Ne znam jesam li spreman za ovo. Ne znam jesmo li mi spremni.”
“Ti nisi spreman?” osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “A što je s našim djetetom? Zar ga već sada odbacuješ?”
Snježana je uzdahnula i izašla iz kuhinje, ostavljajući nas same. Marko me pogledao, ali nisam više vidjela onog mladića kojeg sam voljela – samo sjenu čovjeka koji bježi od odgovornosti.
Dani su prolazili u tišini i napetosti. Snježana me ignorirala, a Marko je sve više vremena provodio vani s prijateljima ili na poslu. Jedne večeri, dok sam sjedila sama u dnevnoj sobi i gledala stare slike s našeg vjenčanja, Snježana je sjela nasuprot mene.
“Ivana,” rekla je tiho, “znam da ti je teško. Ali moraš misliti na Marka. On nije dovoljno jak za ovo. Ako rodiš to dijete, uništit ćeš mu život.”
Osjetila sam kako mi srce puca na tisuću komadića. “A što je s mojim životom? Što je s našim djetetom? Zar ono ne zaslužuje ljubav?”
Snježana me pogledala kao da sam dijete koje ništa ne razumije. “Nekad moraš biti razumna. Život nije bajka.”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što me čeka – operacije, terapije, borba s predrasudama u malom mjestu gdje svi znaju sve. Ali znala sam jedno: neću odustati od svog djeteta.
Kad sam Marku rekla da ću ostati kod svoje tete Mirele u Zagrebu do poroda, nije me pokušao zaustaviti. Samo je kimnuo glavom i rekao: “Možda je to najbolje.”
U Zagrebu sam pronašla mir kakav nisam imala mjesecima. Teta Mirela me podržavala bez pitanja i svaki dan mi kuhala juhu od domaće kokoši. Upoznala sam druge majke djece s posebnim potrebama u bolnici na Rebru – Sanju iz Osijeka čiji sin ima autizam i Lejlu iz Sarajeva koja je zbog sina ostavila sve i preselila u Hrvatsku.
Jednog dana Sanja mi je rekla: “Znaš, ljudi će uvijek pričati. Ali kad pogledaš svoje dijete u oči i vidiš osmijeh koji ti daje samo zato što si tu – sve drugo nestane.”
Porod je bio težak i dug. Kad su mi stavili malu Luciju na prsa, znala sam da sam donijela pravu odluku. Bila je sitna, ali borac – baš kao ja.
Marko nije došao u bolnicu. Poslao mi je poruku: “Nisam spreman vidjeti ju još.” Snježana nije ni nazvala.
Prvih mjeseci bilo je teško – Lucija je morala na operaciju srca u Splitu, a ja sam danima spavala na stolicama pokraj njenog kreveta. Teta Mirela bila mi je jedina podrška.
Jednog dana, dok sam sjedila uz Lucijin krevetić i gledala kako diše pod aparatima, zazvonio mi je mobitel. Bio je to Marko.
“Ivana… kako ste?”
Glas mu je bio tih i nesiguran.
“Borimo se,” odgovorila sam kratko.
“Možda… možda bih mogao doći? Vidjeti vas?”
Nisam znala što reći. Toliko puta sam zamišljala ovaj trenutak – hoću li ga odbiti ili mu pružiti još jednu priliku?
Došao je sutradan. Stajao je nespretno kraj vrata sobe na intenzivnoj njezi, gledao Luciju kao da gleda nešto sveto i krhko.
“Oprosti,” prošaptao je.
Nisam mu odmah oprostila – povjerenje se ne vraća preko noći. Ali pustila sam ga da bude tu za Luciju.
Danas živimo sami u malom stanu u Zagrebu. Marko se trudi biti otac kakvog Lucija zaslužuje, ali rana koju su on i njegova majka ostavili nikad neće potpuno zacijeliti.
Ponekad se pitam – koliko nas zapravo poznajemo dok ne dođe pravi izazov? I koliko smo spremni žrtvovati za one koje volimo?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Da li biste oprostili ili krenuli dalje sami?