Kad je mama nazvala zbog porodične posjete, mogla sam šutjeti, ali ovaj put sam izabrala drugačije
“Ajla, dolaziš li ovaj vikend kući? Tata je popravio onu staru klupu ispod oraha, a Lejla pita kad ćeš doći da joj pomogneš oko zadaće.” Glas moje mame na telefonu bio je topao, ali u meni je izazvao val tjeskobe. Stajala sam nasred tramvajske stanice u Sarajevu, okružena bukom i ljudima, i osjećala kako mi srce lupa u grlu.
“Ne znam, mama… Imam puno posla na fakultetu,” promrmljala sam, ali znala sam da lažem. Nije to bio posao, nije bio ni fakultet. Bio je to strah od povratka u ono što sam ostavila iza sebe – beskrajne redove krompira, miris staje, tišinu koja me guši i očekivanja koja me pritišću kao kamen na prsima.
Odrasla sam u malom selu kod Travnika. Moja porodica je uvijek bila vrijedna, poštena, ali i zatvorena u svoje svjetove. Moj brat Emir nikad nije razumio zašto želim studirati književnost, a ne ostati na zemlji i pomoći roditeljima. “Šta će ti knjige? Od knjiga se ne živi!” vikao bi dok bi bacao sjeno kravama. Mama je uvijek pokušavala biti most između mene i Emira, ali često bi završila suznih očiju, moleći me da ne zaboravim ko sam i odakle dolazim.
Ali ja sam zaboravljala. Ili sam barem pokušavala. U Sarajevu sam disala punim plućima – kafići, galerije, prijatelji iz raznih krajeva, smijeh do kasno u noć. Svaki povratak kući bio je kao povratak u tuđi život. I svaki put bih šutjela, gutala knedlu i radila što se od mene očekuje. Ali ovaj put nisam mogla više.
“Mama…” zastala sam, osjećajući kako mi glas podrhtava. “Ne mogu više dolaziti svaki vikend. Znam da vam trebam, ali… meni je tamo teško. Ne osjećam se kao da pripadam više.”
S druge strane slušalice zavlada tišina. Čula sam samo njeno disanje i udaljeni lavež našeg psa Roka. “Ajla, dijete… šta to pričaš? Pa to je tvoja kuća. Mi smo tvoja porodica.”
“Znam, mama, ali… Ja volim grad. Volim svoj život ovdje. Na selu mi je previše tiho, previše posla, previše očekivanja. Osjećam se kao da se gušim svaki put kad dođem.”
Nisam znala šta očekujem – možda viku, možda suze, možda tišinu koja boli više od svega. Ali mama je samo šaptom rekla: “Znači li to da nas više ne voliš?”
“Ne! Volim vas najviše na svijetu! Ali… volim i sebe, mama. I želim sebi dati šansu da budem sretna na svoj način.”
Te noći nisam spavala. U glavi su mi odzvanjale mamine riječi i slike djetinjstva: kako trčim bosa po rosnoj travi, kako me tata nosi na ramenima do rijeke, kako Lejli pomažem oko zadaće dok ona krišom jede šljive iz džepa. Ali sjećanja nisu bila dovoljna da izbrišu osjećaj tereta koji me pritiskao svaki put kad bih kročila na prag naše kuće.
Sljedećeg dana nazvao me Emir. “Šta si to napravila mami? Plače cijeli dan! Jesi li ti normalna? Mi ovdje crkavamo od posla, a ti se tamo šepuriš po kafanama!”
“Emire, nije stvar u tome… Samo želim da me razumijete. Nisam više ona djevojčica koja sanja o bijegu iz sela – ja sam sad ovdje s razlogom. Imam svoje snove!”
“Snovi? Snovi ne hrane nikoga! Ajde dođi pa vidi kako je kad nemaš šta jesti!”
Spustila sam slušalicu drhtećih ruku. Suze su mi klizile niz lice – suze krivnje, tuge i bijesa jer me niko ne želi čuti.
Prošli su dani bez poziva iz sela. Mama nije pisala poruke kao prije, Lejla nije slala slike svojih crteža, čak ni tata nije pitao za ispite. Osjećala sam se kao izdajica.
Jedne večeri sjela sam s prijateljicom Ivanom u malom kafiću na Baščaršiji. “Ajla, moraš im dati vremena,” rekla mi je dok smo pile kafu. “Naši roditelji ne znaju drugačije. Njima si ti još uvijek njihova mala djevojčica koja treba pomoći oko krumpira i kokoši.”
“Ali ja nisam više ta djevojčica,” prošaptala sam.
“Znam. I oni će to morati naučiti prihvatiti. Ili će te izgubiti.”
Te riječi su me pogodile kao grom iz vedra neba.
Nakon sedmice tišine skupila sam hrabrost i nazvala mamu.
“Mama… Znam da si ljuta i tužna. Ali ja vas volim i želim biti dio vaše priče – samo na svoj način. Možda ne mogu dolaziti svaki vikend, ali mogu vas zvati svaki dan. Mogu pomoći Lejli online oko zadaće. Mogu doći kad stvarno treba pomoć oko sijena ili žetve – ali ne mogu više živjeti između dva svijeta i stalno se osjećati krivom što nisam ono što vi želite da budem.”
Mama je dugo šutjela.
“Ajla… možda smo te stvarno previše vezali za ovo mjesto jer smo se bojali da ćeš otići zauvijek ako popustimo. Ali nisi nas izgubila – samo si odrasla.” Glas joj je bio promukao od suza.
Tog vikenda nisam otišla kući, ali smo svi zajedno večerali preko video poziva – smijali se Lejlinim vicevima i gledali Emira kako pokušava skuhati kafu bez da zapali kuhinju.
Nije bilo lako ni za njih ni za mene, ali prvi put sam osjetila da mogu biti svoja – bez laži i bez krivnje.
Ponekad se pitam: koliko nas živi između dva svijeta, pokušavajući zadovoljiti sve osim sebe? I koliko nas ima hrabrosti reći istinu – čak i kad boli?