Majko, upoznaj Petra: čovjeka kojeg sam izabrala i dijete koje nosim
“Kako si mogla? Zar ti ništa nisam značila svih ovih godina?” Majčin glas parao je tišinu dnevnog boravka, a ja sam stajala nasred sobe, ruku stisnutih na stomaku, osjećajući kako mi srce lupa u grlu. Petar je sjedio na rubu trosjeda, pogled prikovan za pod, kao da se nada da će nestati ako dovoljno dugo šuti.
“Mama, molim te…” pokušala sam, ali ona je podigla ruku, prekidajući me.
“Ne! Ne želim slušati izgovore. Cijeli život sam te učila što je ispravno. A ti? Dovodiš mi nekog… nekog Bosanca u kuću i još mi kažeš da si trudna! Bez vjenčanja! Sramota!”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela plakati pred njom. Nisam htjela biti slaba. Pogledala sam Petra, tražeći podršku, ali on je samo tiho rekao: “Gospođo Marija, volim vašu kćer. Brinut ću o njoj i našem djetetu.”
Majka se nasmijala – onim gorkim, podrugljivim smijehom koji sam čula svaki put kad bi netko iznevjerio njezina očekivanja. “Brinut ćeš? A gdje ćeš živjeti? U onoj tvojoj garsonijeri u Novom Zagrebu? Ili ćeš je voditi kod svojih u Tuzlu?”
Petar je šutio. Ja sam skupila hrabrost i rekla: “Mama, nije više 1985. Nije sramota voljeti nekoga iz druge države. I nije sramota biti trudna prije braka.”
“Za tebe možda nije, ali za mene jest! Što će reći susjedi? Što će reći tvoja teta Anđa? Cijeli život sam radila da ti bude bolje nego meni! Da ne moraš trpjeti ono što sam ja trpjela s tvojim ocem! A ti… ti si sve bacila niz vodu zbog nekog… Petra!”
Sjećam se dana kad sam prvi put upoznala Petra. Bilo je to na fakultetu u Zagrebu, na predavanju iz sociologije. Imao je onaj topli osmijeh i oči koje su me gledale kao da sam jedina osoba u prostoriji. Nije mu smetalo što dolazim iz tradicionalne hrvatske obitelji, niti što moja majka ima stroga pravila o svemu – od toga kako se sjedi za stolom do toga s kim se smije izlaziti.
Godinama sam pokušavala biti savršena kći. Završila sam ekonomiju s odličnim, nikad nisam kasnila kući, nisam pila ni pušila. Majka je bila ponosna na mene – barem sam tako mislila. Ali uvijek je bilo još nešto što bih mogla bolje: bolji posao, bolji dečko, bolja frizura.
Kad sam joj prvi put spomenula Petra, odmah je počela s pitanjima: “A odakle mu roditelji? Ima li stalni posao? Kakva mu je familija?” Nikad nije pitala jesam li sretna.
Petar i ja smo zajedno već tri godine. Prošli smo kroz svašta – njegovu borbu za nostrifikaciju diplome, moje beskrajne razgovore s mamom o tome kako ‘nije vrijeme za ozbiljnu vezu’. Kad sam saznala da sam trudna, bila sam prestravljena i sretna u isto vrijeme. Petar je bio presretan; odmah je rekao da želi biti uz mene, da ćemo sve riješiti zajedno.
Ali znala sam što me čeka kod kuće. Majka je uvijek govorila da će me izbaciti ako joj donesem ‘sramotu’. Ipak, odlučila sam joj reći istinu.
“Mama, Petar i ja ćemo imati dijete. Volimo se i želimo biti obitelj. Znam da nisi tako zamišljala moj život, ali ovo je moj izbor.”
Ona je samo odmahivala glavom. “Nisi ti još odrasla, Lucija. Ne znaš ti što znači život. Kad te ostavi s djetetom, nemoj meni dolaziti plakati!”
Petar je ustao i nježno me primio za ruku. “Lucija nije sama. Ja ću biti uz nju. Ako treba, otići ćemo – ali nećemo se skrivati ni stidjeti svog djeteta.”
Majka je tada prvi put zaplakala predamnom. Suze su joj klizile niz lice dok je šaptala: “Samo sam htjela da budeš sretna…”
Tog trenutka shvatila sam koliko su njezini strahovi duboki – strah od osude, od samoće, od toga da će izgubiti jedino dijete. Ali shvatila sam i nešto drugo: cijeli život sam živjela za njezine snove, a sada prvi put biram sebe.
Te noći nisam mogla spavati. Petar me držao za ruku dok smo ležali u njegovoj maloj sobi iznajmljenoj preko oglasnika. “Znaš,” šapnuo je, “nije lako protiv svih… ali ja vjerujem u nas.” Pogledala sam ga i znala da govori istinu.
Sljedećih dana majka mi nije odgovarala na poruke ni pozive. Teta Anđa mi je poslala poruku: “Ne brini, Lucija, sve će sjesti na svoje mjesto.” Ali osjećala sam se izgubljeno – između dvije vatre: ljubavi prema majci i ljubavi prema Petru i našem djetetu.
Na poslu su kolegice šaputale iza leđa kad su saznale da nisam udana a trudna. U tramvaju su me starije žene gledale ispod oka kad bih ustala zbog mučnine. Ponekad bih poželjela nestati – vratiti vrijeme unatrag i biti ona poslušna djevojčica koja nikome ne smeta.
Ali onda bih osjetila kako mi dijete lagano udara iznutra i znala bih da više nema povratka.
Jednog popodneva majka mi je ipak otvorila vrata kad sam došla sama. Sjela je preko puta mene za kuhinjski stol gdje smo nekad pile kavu dok mi je pričala o svom djetinjstvu u Dalmaciji.
“Lucija,” rekla je tiho, “ne znam hoću li ikad moći prihvatiti ovo… ali ne želim izgubiti tebe. Samo… bojim se za tebe.” Uzela me za ruku prvi put nakon dugo vremena.
“Mama,” odgovorila sam kroz suze, “i ja se bojim. Ali želim pokušati živjeti svoj život – ne tvoj ni tatin ni bilo čiji drugi. Hoćeš li biti uz mene?”
Nije odgovorila odmah. Samo me čvrsto zagrlila.
Danas sjedim na prozoru naše male sobe u Novom Zagrebu i gledam kako Petar popravlja stari bicikl koji smo našli na Hreliću za naše buduće dijete. Majka još uvijek ne dolazi često u goste, ali šalje poruke i pita kako se osjećam.
Ponekad se pitam jesam li sebična što biram svoj put umjesto njezinih snova. Ali onda pogledam Petra i osjetim pokrete našeg djeteta i znam da nisam pogriješila.
Možda nikad neću biti savršena kći kakvu je mama zamišljala – ali možda ću biti dobra majka svom djetetu.
Što vi mislite – gdje završava dužnost prema roditeljima, a gdje počinje pravo na vlastitu sreću?