Majčina pad: Noć kada sam shvatila koliko sam sama
“Ajla, pomozi mi… Pala sam. Ne mogu ustati.”
Poruka je stigla u 22:37. Sjedila sam na kauču, gledala neki glupi kviz na televiziji, pokušavajući zaboraviti na sve brige. Kad sam pročitala te riječi, srce mi je preskočilo. Ruke su mi zadrhtale. Majka. Moja majka, Senada, žena koja je uvijek bila stijena naše porodice, sada je negdje na podu svog stana u Sarajevu, sama, bespomoćna.
“Mama! Gdje si? Šta se desilo?” tipkala sam panično, ali nije odgovarala. Zvala sam je odmah. Prvi put – ništa. Drugi put – ništa. Treći put – napokon se javila, glas joj je bio slab i drhtav.
“Ajla… Ne mogu ustati. Boli me kuk. Ne znam šta da radim.”
“Mama, zovi hitnu!”
“Ne mogu do telefona… Mobitel mi je pao pored mene.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Bila sam 20 kilometara dalje, u Ilidži, bez auta, muž je bio na putu u Mostaru zbog posla. Djeca su spavala. U tom trenutku osjećala sam se kao najgora kćerka na svijetu.
“Mama, ostani na liniji! Zvat ću hitnu!”
Dok sam birala 124, ruke su mi se tresle toliko da sam pogrešno utipkala broj dva puta. Operaterka me pitala adresu, detalje, a ja sam kroz suze pokušavala objasniti gdje živi moja majka i da je sama.
Kad sam napokon završila razgovor, sjela sam na pod i počela plakati. Osjećaj krivnje me gušio. Zašto nisam češće kod nje? Zašto nisam ostavila djecu kod nekoga i otišla do nje večeras? Zašto nisam ranije primijetila da joj je hodanje sve teže?
U mislima mi se vraćao posljednji razgovor s njom: “Ajla, nemoj se brinuti za mene. Nisam ja još stara.” A ja sam joj vjerovala jer je uvijek bila jaka. Ali sad… Sad je bila slomljena.
Dok sam čekala vijesti iz hitne pomoći, zvala sam brata Amira koji živi u Zagrebu. “Ajla, šta da radim iz Hrvatske?” pitao je očajno. “Ne mogu ni ja ništa osim čekati!”
Tada su počele stare zamjerke: “Ti si bliže, ti si uvijek bila uz nju! Ja šaljem novac svaki mjesec!”
“Amire, nije ovo vrijeme za prepirke! Mama je povrijeđena!”
Ali riječi su već bile izgovorene. Osjetila sam kako se stara gorčina vraća – on daleko, ja uvijek tu za sve, a opet nikad dovoljno dobra.
Sat vremena kasnije javili su iz hitne: majka je prevezena u bolnicu, slomljen kuk. Trebat će operacija.
Te noći nisam spavala ni minute. Razmišljala sam o svemu što smo prošle zajedno – o danima kad me vodila u školu po snijegu, o njenim rukama koje su uvijek mirisale na sapun i kruh, o njenom smijehu kad bi gledale stare serije na BHT-u.
Ujutro sam djecu ostavila kod susjede i otišla u bolnicu. Majka je ležala blijeda i umorna.
“Ajla… Hvala ti što si odmah reagirala,” šapnula je.
“Mama, oprosti što nisam bila tu…”
Pogledala me nježno: “Nisi ti kriva. Život nas razdvoji, ali ljubav nas uvijek spoji.” Suze su mi opet krenule niz lice.
Narednih dana borila sam se s birokracijom – papiri za operaciju, razgovori s doktorima koji su govorili stručnim terminima koje nisam razumjela. Amir je stalno zvao iz Zagreba: “Jesi li pitala za najbolje doktore? Ima li privatna soba? Treba li još novca?”
A ja – sama u hodnicima Kliničkog centra, među ljudima koji šute i čekaju kao i ja.
Jedne večeri dok sam sjedila pored njenog kreveta, majka me uhvatila za ruku:
“Ajla… Bojim se da više neću moći sama živjeti. Šta ćemo sad?”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. Znam šta to znači – ili će doći kod nas u mali stan gdje već jedva imamo mjesta ili ćemo morati tražiti dom za starije. A to… to bi joj slomilo srce.
Kad sam mužu Jasminu spomenula mogućnost da majka dođe kod nas, samo je uzdahnuo:
“Ajla, znaš da nemamo mjesta… Djeca već spavaju u istoj sobi. A tvoja mama voli svoj mir…”
“Znam… Ali ne mogu je ostaviti samu!”
Počeli smo se svađati svaki dan – oko novca, prostora, vremena. Djeca su osjećala napetost i postajala nervozna.
Jedne noći Amir me nazvao:
“Možda bi bilo najbolje da mama ode u dom… Tamo ima medicinsku njegu.”
“Znaš da ona to nikad ne bi htjela! Odrasli smo slušajući kako kaže da će radije umrijeti nego otići u dom!”
Tišina s druge strane linije.
“Ajla… Ja ne mogu doći iz Zagreba svaki vikend. Ti si tamo…”
Opet ista priča – ja uvijek tu, on uvijek daleko.
Majka se nakon operacije polako oporavljala ali više ništa nije bilo isto. Počela je zaboravljati stvari, gubiti volju za životom. Jednog dana mi je rekla:
“Ajla… Jesam li ti teret?”
Zagrlila sam je najjače što sam mogla: “Nikad nisi bila teret. Ti si moja majka.”
Ali istina je bila da jesam umorna – od svega: od brige, od osjećaja krivnje, od borbe sa sistemom koji ne mari za stare ljude i porodice koje pucaju pod pritiskom.
Ponekad se pitam: Da li bismo svi bili sretniji da živimo zajedno kao nekad prije rata? Da li bismo manje patili da nismo toliko rasuti po svijetu?
Ili je ovo jednostavno cijena modernog života?
Šta vi mislite – gdje prestaje odgovornost djece prema roditeljima i gdje počinje pravo na vlastiti život? Da li ste vi ikada morali birati između svoje porodice i roditelja?