Između dvije majke: Suđe, suze i šapat iza vrata
“Nećeš ti meni dovoditi tu mašinu u kuću!” Majčin glas parao je tišinu kuhinje, dok sam stajala s rukama punim tanjira, još uvijek mokrih od sapunice. Damir je sjedio za stolom, pogled mu je bježao prema prozoru, kao da će mu sarajevska kiša dati odgovor na pitanje koje ni sam nije znao postaviti.
“Mama, to je samo perilica suđa…” pokušala sam smireno, ali riječi su mi zapele u grlu. Osjetila sam kako mi srce lupa, kao da će iskočiti iz prsa. “Lea je rekla da će nam kupiti, znaš da nam je teško s vremenom…”
“Lea!” prekinula me, naglašavajući ime moje svekrve kao da izgovara kletvu. “Neka ona kupuje šta hoće u svoju kuću! Ovdje se zna red. Ovdje se pere ručno! Tako sam ja radila, tako ćeš i ti!”
Damir je ustao, nespretno pogladio kosu i tiho rekao: “Ivana, možda da pričamo kasnije…” Ali ja nisam mogla više šutjeti. Godinama sam bila između dvije vatre – između svoje majke, koja je nakon razvoda ostala sama i tvrdoglava, i njegove majke, Lee, koja je uvijek imala rješenje za sve, ali nikad nije pitala kako se ja osjećam.
Sve je počelo prije mjesec dana. Lea nas je pozvala na ručak u svoj stan na Grbavici. “Ivana, Damire, vi ste mladi ljudi, radite cijeli dan. Kupit ću vam perilicu suđa! Nema više da mi snaha pere ruke do krvi!” Smijala se dok je to govorila, ali ja sam znala da iza tog smijeha stoji želja da pokaže kako ona brine bolje od moje majke.
Kad sam to spomenula svojoj mami, lice joj se smračilo. “Šta će ti to? Da ne znaš prati suđe? Da nisi sposobna biti domaćica?”
Nisam znala šta da kažem. Nisam htjela povrijediti ni jednu ni drugu. Ali svaki dan nakon posla vraćala bih se umorna, a sudoper bi bio pun. Mama bi sjedila za stolom i gledala me kako perem. Nikad nije pitala treba li mi pomoć.
Jedne večeri, dok sam ribala lonac od sarme, Damir je prišao iza mene i šapnuo: “Možda da ipak poslušamo Leu?” Pogledala sam ga s tugom: “A šta ćemo s mojom mamom? Znaš kakva je… Ako joj pređem preko volje, neće mi oprostiti do kraja života.”
Sutradan sam skupila hrabrost i rekla mami: “Mama, stvarno nam treba ta perilica. Znaš da radim do kasno…”
Pogledala me kao da sam je izdala. “Znači, sad ćeš slušati Leu? Nije ti dosta što ti ona bira zavjese i tanjire? Sad će ti i kuhinju uređivati?”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Nije to tako… Samo želim malo olakšati sebi.”
“Olakšati sebi? A šta misliš kako je meni bilo kad sam tebe sama odgajala? Nikad nisam imala perilicu! Nikad nisam imala nikoga da mi pomogne!”
Te noći nisam mogla spavati. Damir je ležao pored mene, okrenut leđima. Znala sam da mu je teško – ni on nije volio sukobe. Ujutro me dočekala poruka od Lee: “Jesi li rekla mami? Kad mogu dovesti majstora?”
Nisam odgovorila. Otišla sam na posao s knedlom u grlu.
Tih dana kuća je bila puna napetosti. Mama bi lupala tanjirima kad bi prala suđe, a Damir bi izbjegavao kuhinju. Jednog popodneva vratila sam se ranije s posla i zatekla ih kako sjede za stolom – moja mama i Lea. Nisam znala da će Lea doći.
“Gospođo Zorice,” Lea je govorila mirno ali odlučno, “Ivana i Damir rade puno. Ja želim pomoći svojoj djeci.”
Mama ju je gledala ledeno: “Pomoć nije kad namećeš svoje. Ova kuća ima svoj red.”
“A možda bi red trebao biti ono što njima odgovara?” uzvratila je Lea.
Stajala sam na vratima, nevidljiva, ali svaka riječ me boljela kao udarac.
Te večeri mama mi je rekla: “Ako ti više voliš Leu i njene poklone, možda bi trebala kod nje živjeti!”
Suze su mi tekle niz lice dok sam sjedila na krevetu. Damir me zagrlio: “Ivana, ovo nije vrijedno tvog zdravlja. Moramo odlučiti – ili ćemo živjeti po svom ili ćemo uvijek biti između njih dvije.”
Sljedeći dan skupila sam snagu i sjela s mamom za stol.
“Mama,” počela sam drhtavim glasom, “volim te i zahvalna sam ti na svemu što si učinila za mene. Ali ovo je sada moj dom. Želim odlučivati o stvarima koje se tiču mene i Damira. Perilica suđa nije izdaja – to je samo pomoć. Molim te, pokušaj razumjeti.”
Gledala me dugo bez riječi. Onda je ustala i otišla u svoju sobu.
Nekoliko dana kasnije Lea je dovela majstora i perilica je stigla. Mama nije ništa rekla – samo je prestala jesti sa nama za stolom.
Prošlo je mjesec dana otkako perilica radi u našoj kuhinji. Mama još uvijek ne razgovara sa mnom kao prije. Svaki put kad otvorim vrata perilice osjećam grižnju savjesti – kao da sam izabrala stranu.
Pitam se: Je li moguće biti dobar sin ili kćer kad svi oko tebe vuku na svoju stranu? Gdje prestaje dužnost prema roditeljima a počinje pravo na vlastiti život?