Jedan poziv koji je promijenio sve: Moja borba nakon razvoda
“Ne možeš mi to napraviti, Dario!” viknula sam kroz suze, držeći u ruci papire za razvod. Njegov pogled bio je hladan, gotovo ravnodušan, kao da sam mu strana žena, a ne osoba s kojom je proveo petnaest godina. “Sve je po zakonu, Ivana. Potpisuj i ne pravi scenu,” rekao je tiho, ali odlučno. U tom trenutku, moj svijet se srušio. Na stolu su ležali papiri koji su značili kraj svega što sam gradila – braka, doma, obitelji.
Nisam imala gdje otići. Dario je bio odvjetnik, znao je sve rupe u zakonu i iskoristio ih do kraja. Kuća je bila na njegovoj majci, auto na njegovog brata, a štednja – štednja je nestala mjesecima prije nego što sam shvatila što se događa. Najgore od svega, naš sin Luka ostao je s njim. Sud je povjerovao njegovim lažima o mojoj nestabilnosti i navodnoj depresiji. Ostala sam sama u podstanarskoj sobici u Novom Zagrebu, s jednim koferom i praznim novčanikom.
Prvih mjesec dana nisam izlazila iz kreveta. Zvala sam Luku svaki dan, ali Dario bi mi dopuštao razgovor samo jednom tjedno, i to pod njegovim nadzorom. “Mama, kad ćeš doći po mene?” pitao bi Luka tiho, a ja bih gutala suze i obećavala da ću ga uskoro vidjeti. No nisam znala kako.
Moja sestra Ana bila je jedina koja mi nije okrenula leđa. “Ivana, moraš se sabrati. Znam da te boli, ali Luka te treba. Ne možeš dozvoliti da te Dario uništi,” govorila mi je dok mi je kuhala čaj i tješila me noćima kad nisam mogla spavati.
Počela sam tražiti posao. Prijavljivala sam se na sve moguće oglase – od trgovine do call centra. Nitko nije htio ženu od 38 godina bez iskustva izvan kuće. Novac od alimentacije? Nula kuna. Dario je tvrdio da nema prihoda jer je sve prebacio na firmu svog prijatelja Igora.
Jedne večeri, dok sam očajnički pretraživala stare mailove tražeći bilo kakav dokaz da bih mogla iskoristiti protiv Darija na sudu, naišla sam na poruku od prije dvije godine. Bila je to potvrda o uplati velike svote novca s Darijevog privatnog računa na račun u Švicarskoj. Sjetila sam se da mi je tada rekao da ulaže u “sigurnu budućnost” za Luku. Nisam tada pitala ništa više – vjerovala sam mu.
Te noći nisam spavala. Počela sam kopati dublje – stare poruke, računi, ugovori koje sam još imala u mailu. Sastavila sam cijelu mapu dokaza o Darijevom skrivanju imovine i pranju novca preko fiktivnih firmi svog prijatelja Igora i njegove sestre Mirele.
Sljedećeg jutra nazvala sam Anu: “Moram nešto poduzeti. Imam dokaze da Dario skriva novac i vara državu. Ako ovo dam policiji ili poreznoj, mogao bi završiti u zatvoru.” Ana me gledala u nevjerici: “Ivana, jesi li sigurna? To bi moglo biti opasno…”
Nisam imala izbora. Prvo sam nazvala Darija. Ruke su mi se tresle dok sam birala njegov broj.
“Dario?”
“Što hoćeš?”
“Imam dokaze o tvojim računima u Švicarskoj i fiktivnim firmama. Ako mi ne vratiš Luku i ne isplatiš ono što mi pripada, šaljem sve policiji i poreznoj upravi. Imaš 24 sata da odlučiš.”
Nastala je tišina s druge strane linije. Znao je da ne blefiram.
Sljedećeg dana stigao mi je poziv iz banke – na moj račun sjelo je nekoliko milijuna kuna s Darijevog računa uz napomenu “poravnanje imovine”. Istog popodneva pokucao mi je na vrata s Lukom za ruku.
“Evo ti ga. I nemoj više nikad zvati policiju,” rekao je kroz zube.
Luka mi se bacio u zagrljaj: “Mama! Znao sam da ćeš doći po mene!”
Nisam mogla vjerovati što se događa. U jednom danu vratila sam sina i dobila novac koji mi pripada – ali cijena koju sam platila bila je ogromna: mjeseci poniženja, samoće i straha.
Danas živim s Lukom u malom stanu na Trešnjevci. Novac koji sam dobila ulažem u svoje obrazovanje i pokretanje vlastitog posla – želim biti neovisna i nikad više ne ovisiti o muškarcu ili tuđoj dobroj volji.
Ponekad se pitam – koliko žena još prolazi kroz isto? Koliko nas mora pasti na dno da bismo pronašle svoju snagu? Hoće li ikada doći dan kada će pravda biti na strani slabijih?