Oči izgubljenog bratstva: Priča o prijateljstvu, nasilju i ponovnom rođenju
“Ne idi kući večeras, molim te!” šapnula sam Jeleni dok smo stajale na stanici kod Vukovog spomenika, dok su nas prolaznici gurali i nervozno gledali na satove. Njene oči bile su crvene, a ruke su joj drhtale dok je stiskala torbu kao da u njoj nosi cijeli svoj svijet. “Moram, Ljiljo… On će poludjeti ako ne dođem na vrijeme.”
Taj trenutak, ta stanica, ta hladna večer u Beogradu — sve mi se urezalo u pamćenje kao rana koja nikada ne zarasta. Bila sam nemoćna. Znala sam što je čeka kad se vrati kući, ali nisam imala snage ni hrabrosti povući je za ruku i odvesti sa sobom. Nisam tada znala da će to biti posljednji put da je vidim nasmijanu.
Jelena i ja smo odrasle zajedno u Novom Beogradu. Dijelile smo sendviče na klupi ispred škole, zajedno plakale zbog prvih ljubavi i sanjale o bijegu iz sivih blokova. Njena majka, teta Mira, uvijek je imala osmijeh za mene, ali njen otac, gospodin Dragan, bio je čovjek od kojeg su svi zazirali. Uvijek je bio strog, ali tek kasnije sam shvatila koliko je njegova strogost bila zapravo nasilje.
Nakon srednje škole, Jelena se povukla. Sve rjeđe smo se viđale. Kad bih je nazvala, odgovarala bi kratko: “Sve je u redu, Ljiljo. Samo sam umorna.” Nisam znala kako da joj pomognem. Ponekad bih joj ostavila poruku na Viberu: “Ako ti ikad zatrebam, znaš gdje sam.” Nikada nije odgovorila.
Godine su prolazile. Završila sam fakultet, zaposlila se u knjižari kod Kalenića. Svakodnevno sam gledala lica ljudi koji su žurili kroz život, noseći svoje nevidljive terete. Ponekad bih pomislila na Jelenu dok bih slagala knjige o samopomoći ili psihologiji na police. Pitala sam se gdje je sada, da li je živa, da li još uvijek trpi.
Jednog dana, dok sam čekala autobus 27E, ugledala sam ženu s djetetom kako stoji po strani. Bila je to Jelena. Izgledala je starije nego što bi trebala, s podočnjacima i pogledom koji je bježao od mog. Prišla sam joj polako, srce mi je lupalo kao ludo.
“Jelena?”
Pogledala me kao da me ne prepoznaje. Dijete se sakrilo iza njezine noge.
“Ljiljo…” prošaptala je.
Stajale smo tako nekoliko trenutaka u tišini dok su autobusi prolazili. Nisam znala što da kažem. Ona je prva progovorila:
“Nisam te zaboravila. Samo… nisam mogla nikome pričati.”
Pozvala sam ih kod sebe na kafu. U malom stanu na Zvezdari sjedile smo za stolom dok je njen sin Filip crtao po papiru. Jelena mi je pričala o godinama straha, o noćima kada nije smjela zaspati prije nego što čuje da otac zaspi, o majci koja je šutjela i trpjela sve zbog mira u kući.
“Znaš li kako boli kad te vlastita majka pogleda i kaže: ‘Šuti, proći će.’? Kako da oprostim njoj? Kako da oprostim sebi što nisam pobjegla ranije?”
Nisam imala odgovore. Samo sam je držala za ruku.
Narednih mjeseci viđale smo se često. Pomagala sam joj da pronađe posao u obližnjem marketu. Filip je krenuo u vrtić. Jelena se polako vraćala sebi — smijala se češće, počela nositi boje umjesto sivih džempera.
Ali prošlost nije nestajala tako lako. Jedne večeri zazvonio mi je telefon:
“Ljiljo, on me našao… Stoji ispred zgrade!”
Srce mi je stalo. Trčala sam niz stepenice bosa, zaboravljajući ključeve i jaknu. Na ulici sam ugledala Dragana kako viče na Jelenu dok Filip plače.
“Ostavi ih na miru! Zovi policiju!” viknula sam iz sveg glasa.
Policija je došla brzo. Dragan je odveden, ali Jelena se tresla satima nakon toga.
“Nikad neće prestati… Nikad neću biti slobodna od njega,” šaptala je.
“Hoćeš,” rekla sam joj odlučno. “Ali moraš vjerovati sebi više nego što si ikada vjerovala njemu ili meni.”
Dugo smo plakale te noći.
Društvo oko nas šuti o nasilju kao da ga nema. Ljudi okreću glavu kad čuju viku iz susjednog stana ili vide modrice na tuđem licu. I ja sam šutjela predugo — iz straha, iz srama, iz nemoći.
Danas Jelena živi sama s Filipom u malom stanu na Voždovcu. Radi dva posla i još uvijek se boji svakog nepoznatog zvona na vratima. Ali sada zna da nije sama.
Ponekad se pitam: gdje prestaje odgovornost prijatelja? Jesam li mogla učiniti više? Ili smo svi mi samo ljudi koji nose svoje rane i pokušavaju preživjeti?
Možda vi znate odgovor: može li se spasiti netko tko ne želi biti spašen? I gdje počinje odgovornost društva kad obitelj zakaže?