Između Majčine Tišine i Mojih Odluka: Priča o Krivnji i Ljubavi

“Opet nećeš doći? Znaš li ti koliko mi fališ?” Majčin glas je bio tih, ali u toj tišini odzvanjala je cijela težina njezine tuge. Stajala sam nasred kuhinje, mobitel stisnut uz uho, gledajući kroz prozor u zagrebačko sivilo. Kiša je padala, ali meni je u grudima gorjelo.

“Mama, stvarno ne mogu ovaj vikend. Imam smjenu do kasno, a i Sara ima temperaturu…” pokušala sam objasniti, ali ona je već šutjela. Ta šutnja je bila gora od bilo kakve ljutnje.

Zovem se Lejla. Imam 34 godine, živim u Zagrebu s mužem Ivanom i našom kćeri Sarom. Moja mama, Azra, živi sama u malom stanu u Tuzli. Otkako je tata umro prije pet godina, ona živi za naše dolaske. Moj brat Emir je u Mostaru, sestra Mirela u Splitu. Svi smo rasuti, svi imamo svoje živote, ali mama… ona ima samo nas.

Sjećam se kad smo bili mali, kako je vikendom mirisala kuća na pitu i kafu. Mama bi nas budila poljupcem i šaptala: “Ajde, ustajte, sunce je vani!” Sada sunce rijetko obasja njezine dane. Svaki naš nedolazak ona doživljava kao osobni poraz.

“Lejla, znaš li ti da ja cijeli tjedan čekam taj vikend? Da skuham ono što voliš, da pričamo…” rekla bi mi kad bih napokon došla. A ja bih osjećala kako mi se srce steže od krivnje. Gledala bih njezine ruke, sada mršave i naborane, kako me maze po kosi kao nekad.

Ali život u Zagrebu nije lak. Ivan radi dva posla, Sara je često bolesna otkako ide u vrtić. Ja radim u trgovini, smjene su mi nepredvidive. Svaki slobodan trenutak koristim da malo odmorim ili da provedem vrijeme s Ivanom i Sarom. Put do Tuzle traje skoro šest sati autobusom. Novac nam nije uvijek dovoljan za putovanja.

“Zar ti je teško nazvati me svaki dan?” pitala bi mama kad bih zaboravila javiti se nekoliko dana. “Nije mi teško, mama, ali nekad jednostavno zaboravim…” lagala bih sama sebi više nego njoj.

Jednog dana Emir me nazvao: “Lejla, mama je opet plakala zbog tebe. Kaže da si se promijenila otkad si otišla. Da te više nema.” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Emire, znaš da nije tako… Samo ne mogu sve stići!”

Mirela je imala drugačiji pristup: “Pusti je malo da pati. Ako stalno skačemo oko nje, nikad neće naučiti biti sama.” Ali ja nisam mogla tako. Osjećala sam odgovornost prema mami, kao da sam joj dužna vratiti svu ljubav koju nam je dala.

Jedne subote odlučila sam iznenaditi mamu. Sara i ja smo rano krenule autobusom iz Zagreba. Put je bio dug i naporan; Sara je plakala jer joj je bilo muka, a ja sam cijelo vrijeme razmišljala što ću reći mami kad me vidi na vratima.

Kad smo stigle, mama je otvorila vrata i samo nas nijemo zagrlila. Osjetila sam kako joj tijelo drhti od suza koje nije htjela pokazati pred Sarom.

“Mama, oprosti što ne dolazim češće…” šapnula sam joj dok smo sjedile uz kafu kasnije tog dana.

“Znam ja da ti imaš svoj život, Lejla. Ali kad ostaneš sama kao ja, shvatiš da ti djeca postanu sve što imaš,” rekla je tiho.

Te večeri gledale smo stare albume. Mama je pričala o tati, o danima kad smo svi bili zajedno. Sara se igrala s bakinim šalom na podu. U tom trenutku shvatila sam koliko su te veze krhke – koliko lako možemo izgubiti jedni druge ako ne pazimo.

Ali čim sam se vratila u Zagreb, život me opet progutao. Mama je slala poruke: “Jesi li dobro? Kako je Sara? Kad ćete opet doći?” Svaka poruka bila je podsjetnik na moju nemoć da budem sve što ona treba.

Jedne večeri Ivan me zagrlio dok sam plakala: “Ne možeš biti odgovorna za njezinu sreću, Lejla. Moraš misliti i na sebe.” Ali kako objasniti majci koja je cijeli život žrtvovala za nas da sada mora naučiti biti sama?

Pokušala sam razgovarati s njom: “Mama, volim te najviše na svijetu, ali ne mogu dolaziti svaki vikend. Znaš da bih htjela… Ali imam i ja svoju porodicu sada.”

Nije ništa rekla. Samo je šutjela i gledala kroz prozor.

Ponekad mislim da nikad neću pronaći pravu ravnotežu između svoje djece i svoje majke. Da ću uvijek biti rastrgana između prošlosti i sadašnjosti.

Ali možda to i jest život – stalno balansiranje između onoga što želimo i onoga što drugi očekuju od nas.

Pitam se: Je li moguće ikada prestati osjećati krivnju? Kako vi to rješavate sa svojim roditeljima? Je li ljubav uvijek ovako teška?