Moj muž me ostavio zbog druge – 15 godina kasnije vratio se i tražio pomoć

“Zašto si došao, Ivane?” glas mi je drhtao dok sam stajala na pragu, stisnutih šaka, gledajući čovjeka kojeg nisam vidjela petnaest godina. Bio je stariji, lice mu je bilo umorno, a oči – te iste oči koje su mi nekad bile dom – sada su tražile nešto što nisam znala mogu li mu dati.

“Nema više nikoga… Marija me ostavila. Nemam gdje otići, Jasmina,” promrmljao je, spuštajući pogled. Kiša je padala po njegovim ramenima, a ja sam osjećala kako mi srce udara o rebra kao da će iskočiti. Sjećanja su navirala – onaj hladni studeni kad je spakirao kofere, kad mi je rekao da odlazi jer je s drugom sretniji. Naša kćer Ana tada je imala samo šest godina.

Tada sam mislila da neću preživjeti. Dani su prolazili u magli, Ana je plakala svake noći, a ja sam pokušavala biti jaka. Roditelji su mi govorili: “Jasmina, digni glavu, život ide dalje.” Ali kako? Kad ti netko iščupa srce i ode bez osvrtanja?

Godinama sam radila dva posla – u školi kao učiteljica i navečer čistila urede. Ana je rasla uz mene, gledala me kako se borim i učila biti jaka. Nikad joj nisam loše govorila o ocu. Ponekad bi pitala: “Mama, zašto tata ne dolazi?” Lagala sam joj da je zauzet, da nas voli na svoj način. A istina je bila da nas nije ni zvao.

S vremenom sam naučila živjeti sama. Prijateljice su me nagovarale da izađem, da upoznam nekog novog. Pokušala sam s jednim čovjekom, Zoranom, ali svaki put kad bi me pogledao onako kako je Ivan nekad gledao mene, osjećala bih samo prazninu. Zoran je otišao, a ja sam nastavila dalje – sama ali mirna.

I sad, nakon svega, Ivan stoji na mom pragu. Mokar, slomljen, izgubljen. “Jasmina, molim te… samo nekoliko dana dok ne stanem na noge. Znam da nemam pravo tražiti ništa od tebe.”

U meni se borila oluja – bijes zbog svih neprospavanih noći, zbog Aninih suza, zbog vlastite usamljenosti… ali i sažaljenje prema čovjeku koji je nekad bio moj cijeli svijet.

Pustila sam ga unutra. Nisam znala zašto. Možda zato što sam htjela vidjeti hoće li mu biti žao. Možda zato što sam htjela da Ana vidi oca kakav stvarno jest.

Ana je sada studentica u Zagrebu. Kad sam joj javila da je otac kod mene, nije rekla ništa nekoliko sekundi. “Mama… radi što misliš da trebaš. Ja nemam što pričati s njim.” Osjetila sam gorčinu u njenom glasu.

Ivan je tih dana bio sjena čovjeka kojeg sam poznavala. Sjedeći za stolom gledao bi u prazno, ponekad bi zaplakao. Jedne večeri rekao mi je: “Znaš li koliko sam puta požalio? Marija me izbacila čim je ostao bez posla. Nikad nije voljela mene – samo ono što sam joj mogao dati. A ti… ti si uvijek bila tu za mene i Anu.”

Nisam znala što reći. U meni su se miješali bijes i tuga. “A gdje si bio kad je Ana imala temperaturu 40? Kad sam morala posuditi novac za njezine knjige? Gdje si bio kad sam plakala svaku noć jer nisam znala kako dalje?”

Nije odgovorio. Samo je sagnuo glavu.

Jedne večeri došla je moja sestra Sanja. Kad ga je vidjela u kuhinji, stisnula mi je ruku: “Jasmina, nisi mu ništa dužna! Sjećaš se kako si izgledala kad te ostavio? Ne dozvoli mu da opet uništi ono što si izgradila!”

Ali nisam mogla biti hladna kao Sanja. U meni je još uvijek bilo nešto što ga nije moglo potpuno odbaciti – možda zbog svih godina koje smo proveli zajedno, možda zbog Ane.

Ivan je ostao tjedan dana. Pomogla sam mu pronaći privremeni smještaj preko poznanika iz škole. Prije nego što je otišao, stajao je na vratima s koferom u ruci.

“Jasmina… hvala ti što si mi pomogla kad nitko drugi nije htio. Znam da ti ne mogu vratiti godine koje sam ti ukrao. Samo želim da znaš da mi je žao. I da bih volio popraviti stvari s Anom… ako ikad bude htjela razgovarati sa mnom.”

Zatvorila sam vrata za njim i osjetila olakšanje – ali i tugu koju nisam mogla objasniti.

Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što sam mu pomogla? Je li moguće oprostiti nekome tko te jednom tako duboko povrijedio? Ili samo sebi dugujemo mir?

Što biste vi učinili na mom mjestu?