Godine u Tuđini za Njihovu Budućnost: Kupila Sam Djeci Stanove, Ali Pravi Dom Pronašla u Njihovim Srcima
“Ne mogu vjerovati da si opet zaboravila moj rođendan, mama!” viknula je Lana kroz slušalicu, a ja sam stajala naslonjena na hladni zid svoje male kuhinje u Dortmundu. Ruke su mi drhtale, ne od zime, već od srama i tuge. “Znaš li ti uopće koliko mi značiš?”
Suze su mi klizile niz obraze dok sam pokušavala objasniti: “Lana, dušo, radila sam cijelu noć. Nisam stigla ni jesti, a kamoli spavati. Oprosti mi, molim te.”
Ali ona je već poklopila. U tom trenutku, sve godine provedene u tuđini, svi prekovremeni sati u bolnici, svi Božići i Bajrami koje sam provela sama, činili su se uzaludni. Sve zbog tog jednog propuštenog poziva.
Zovem se Jasmina. Rođena sam u Zenici, odrasla u Splitu, a zadnjih dvadeset godina provela sam radeći kao medicinska sestra u Njemačkoj. Otišla sam kad je moj muž Emir ostao bez posla nakon rata. Djeca su bila mala – Lana je imala sedam, Dino četiri, a najmlađa Ena tek godinu dana. Obećala sam sebi da ću im osigurati bolji život nego što sam ga ja imala.
Prvi mjeseci u Dortmundu bili su pakao. Spavala sam po tuđim kaučima, radila dvostruke smjene i slala svaku marku kući. Sjećam se kako sam jednom zaspala na stanici čekajući autobus za posao. Probudio me starac koji je mislio da sam beskućnica. Nisam mu znala objasniti na njemačkom da imam dom – samo što nije bio ovdje.
Godine su prolazile. Djeca su rasla bez mene. Emir je bio dobar otac, ali nije mogao zamijeniti majku. Lana je postala buntovna tinejdžerka, Dino je šutio i povlačio se u sebe, a Ena je često plakala kad bih zvala preko Vibera: “Mama, kad ćeš doći?”
Svaki godišnji odmor koristila sam da dođem kući. Nosila sam poklone – igračke iz Müller-a, čokolade iz Lidla, parfeme iz duty free shopa. Ali djeca su me gledala kao stranca. “Ti si ona teta što šalje pare,” jednom je Ena rekla susjedi.
Nisam odustajala. Svaki euro koji sam zaradila štedjela sam za njihovu budućnost. Prvo sam kupila Lani stan u Splitu kad je upisala fakultet. Dino je dobio garsonijeru u Sarajevu kad je počeo raditi kao programer. Eni sam kupila mali stančić u Zagrebu kad je završila medicinsku školu.
Svi su imali krov nad glavom – ali ja nisam imala dom. Moj stan u Dortmundu bio je samo mjesto za spavanje. Zidovi su bili goli, frižider prazan osim jogurta i stare salame. Navečer bih sjedila sama i gledala slike djece na mobitelu.
Jednog dana, dok sam pakirala kofere za još jedan povratak kući, Dino me nazvao: “Mama, možemo li razgovarati?”
“Što je sine?”
“Znaš… Hvala ti za sve što si napravila za nas. Ali… fališ nam. Fališ mi svaki dan.”
Nisam znala što reći. Samo sam plakala.
Kad sam stigla kući, Lana me dočekala na vratima s buketom cvijeća i zagrlila me kao nikad prije. Ena je skuhala moju omiljenu supu od leće i rekla: “Mama, ostani ovaj put malo duže.”
Te večeri smo svi sjedili za stolom – prvi put nakon mnogo godina. Emir je šutio, ali vidjela sam suze u njegovim očima.
“Znaš,” rekla je Lana tiho, “mi bismo radije imali tebe nego sve stanove svijeta.”
Srce mi se slomilo i iscijelilo u istom trenutku.
Sljedećih tjedana pokušavala sam nadoknaditi propušteno vrijeme – šetnje s Enom po Maksimiru, kave s Lanom na Rivi, razgovori s Dinom o njegovim planovima za budućnost. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se živo.
Ali onda je došao poziv iz bolnice u Dortmundu: “Jasmina, trebamo vas nazad.”
No ovaj put nisam odmah spakirala kofere. Sjela sam s djecom i rekla: “Što vi mislite? Trebam li se vratiti ili ostati ovdje?”
Dino me pogledao ozbiljno: “Mama, ti si nama dom. Gdje god bila.”
Ostala sam još nekoliko mjeseci. Naučila sam kuhati s Enom, Lana me vodila na koncerte, Dino me učio koristiti pametni telefon.
Na kraju sam odlučila – vratit ću se još jednom u Njemačku, ali samo da završim radni staž i osiguram sebi mirovinu. Obećala sam sebi da ću se vratiti zauvijek.
Danas sjedim na svojoj terasi u Splitu i gledam more. Djeca dolaze svaki vikend. Nema više skupih poklona – samo zagrljaji i smijeh.
Ponekad se pitam: Jesam li mogla drukčije? Je li vrijedilo žrtvovati godine za materijalnu sigurnost? Ili je prava vrijednost života ono što ne možemo kupiti – vrijeme provedeno s onima koje volimo?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Da li biste otišli ili ostali?