Odluka na obali: Ljeto kad sam shvatio da više ne mogu
“Dario, jesi li ti normalan? Opet si zaboravio kupiti kruh!” Jasnin glas odjekivao je kroz apartman kao sirena za uzbunu. Stajao sam na balkonu, gledao more i pokušavao ne slomiti šalicu kave u ruci. Ivana je sjedila za stolom, šutjela, ali pogled joj je bio dovoljan da shvatim da ni ona nije na mojoj strani.
“Mama, pusti ga, možda je zaboravio…” promrmljala je, ali Jasna nije popuštala.
“Uvijek zaboravlja! Sve moraš sama, Ivana! Što ćeš kad ostariš? Tko će ti pomoći?”
Osjećao sam se kao dijete uhvaćeno u laži. Nisam zaboravio kruh. Nisam ga ni htio kupiti. Htio sam samo pet minuta mira, daleko od njihovih zahtjeva i kritika. Ali to ljeto na Viru bilo je sve osim mirno.
Ivana i ja smo zajedno pet godina. Oboje iza sebe imamo propale brakove. Mislio sam da smo pronašli spas jedno u drugome, ali sada mi se činilo da sam samo pronašao novu verziju istog pakla. Nakon prvog razvoda bio sam slomljen, osjećao sam se kao gubitnik. Ivana me podigla, dala mi osjećaj da vrijedim. Ali njezina majka Jasna… ona nikad nije prestala gledati na mene kao na nekoga tko nije dovoljno dobar za njezinu kćer.
“Dario, možeš li barem iznijeti smeće? Ili je to previše za tebe?” nastavila je Jasna dok sam pokušavao ignorirati njezine riječi.
“Mogu, Jasna,” odgovorio sam tiho i krenuo prema vratima. Ivana me pogledala ispod obrva, ali ništa nije rekla.
Na plaži sam sjedio satima, gledao djecu kako skaču u plićak, slušao galebove i razmišljao o svom životu. Sjećanja su navirala: prvi brak s Marinom, svađe zbog novca, njezina hladnoća, moj osjećaj bezvrijednosti. Onda Ivana – nježna, nasmijana, puna razumijevanja… barem na početku. Sad je sve češće šutjela ili stajala uz majku.
Te večeri, dok su se Jasna i Ivana spremale za šetnju rivom, pokušao sam razgovarati s Ivanom.
“Ivana, možemo li malo nasamo? Trebam te nešto pitati.”
Pogledala me umorno. “Možeš li pričekati? Mama želi vidjeti zalazak sunca.”
“Ivana, molim te…”
Jasna je već stajala na vratima. “Dario, ako imaš nešto reći mojoj kćeri, možeš i predamnom. Nema tajni u obitelji.”
Osjetio sam kako mi se grlo steže. “Nije ništa važno,” slagao sam i povukao se na balkon.
Noći su bile najgore. Ležali smo jedno pored drugoga, ali između nas je bio zid tišine. Pokušavao sam razgovarati:
“Ivana, jesi li sretna?”
Okrenula se na drugu stranu. “Umorna sam, Dario. Ne mogu sad o tome.”
Sljedećih dana Jasna je postajala sve zahtjevnija. Svaki moj pokušaj da nešto napravim bio je pogrešan: pogrešno opran tanjur, previše soli u salati, predugo tuširanje… Ivana je sve više šutjela ili branila majku.
Jedne večeri, dok su svi spavali, sjedio sam na plaži i gledao mjesec iznad mora. Prvi put u životu osjetio sam da bih mogao jednostavno otići – nestati bez riječi. Ali onda bih bio kukavica. Nisam želio biti kukavica.
Vratio sam se u apartman i napisao poruku Ivani: “Moramo razgovarati kad se vratimo kući. Ovo više ne mogu izdržati.”
Nakon povratka u Zagreb, danima smo šutjeli jedno pored drugoga kao stranci. Jasna nam je slala poruke svaki dan: “Jeste li dobro? Dario, jesi li popravio onu slavinu? Ivana, jesi li sigurna da ti je dobro?”
Jednog jutra skupio sam hrabrost i rekao:
“Ivana, ja više ne mogu ovako. Osjećam se kao gost u vlastitom životu. Tvoja mama upravlja svime – našim vremenom, našim novcem, tvojim mislima… Ja više ne postojim ovdje.”
Pogledala me kao da prvi put čuje što govorim.
“Dario… ona je moja mama. Ne mogu je izbaciti iz života. Znaš koliko mi znači.”
“A ja? Značim li ti išta? Ili sam samo netko tko popunjava prazno mjesto?”
Nije odgovorila.
Te večeri predao sam papire za razvod. Nisam mogao vjerovati da to radim drugi put u životu. Osjećao sam se kao gubitnik – opet.
Jasna je došla već sutradan.
“Dario! Kako možeš ovo napraviti mojoj kćeri? Ti si slab! Pravi muškarac bi izdržao!”
Pogledao sam je ravno u oči:
“Pravi muškarac zna kad treba otići da spasi sebe.”
Ivana je plakala cijelu noć. Nisam mogao spavati.
Danas živim sam u malom stanu na Trešnjevci. Ponekad mislim da sam pogriješio – možda sam trebao više trpjeti zbog Ivane? Možda nisam dovoljno pokušao?
Ali onda se sjetim onih dana na moru – osjećaja gušenja, praznine i boli.
Pitam vas: Je li bolje biti sam nego živjeti život koji nije tvoj? Koliko dugo treba trpjeti zbog ljubavi – i gdje je granica između ljubavi i gubitka sebe?