Između dvije vatre: Moja borba sa svekrvom i šutnjom muža
“Opet je bila ovdje, zar ne vidiš?” – glas mi je drhtao dok sam gledala Ivana kako sjedi za stolom, zureći u mobitel kao da ga svijet oko njega ne zanima. Na stolu je stajala šalica kave, ona ista šalica koju koristi samo njegova majka, i to uvijek ostavi na istom mjestu – tik do prozora, kao da mi želi poručiti: ‘Ovdje sam, ovo je i moj dom.’
Ivan je samo slegnuo ramenima. “Ma pusti, znaš kakva je ona. Samo je htjela pomoći.”
“Pomoći?” – glas mi je bio oštar. “Pomoći tako što mi preuređuje ormare, premješta slike i govori djeci da ne slušaju mene nego nju? Ivan, ovo više nije pomoć, ovo je… ovo je invazija!”
Osjetila sam kako mi suze naviru, ali nisam htjela plakati pred njim. Previše puta sam već pokazala slabost. U Bosni sam odrasla s majkom koja je uvijek govorila: ‘Žena mora biti jaka, ali i mudra.’ Ali što kad mudrost postane šutnja koja te guši?
Sve je počelo prije tri godine kad smo se preselili u Ivanov stan u Sarajevu. Njegova majka, gospođa Ljubica, odmah je preuzela ulogu glavne domaćice. Prvih mjeseci sam mislila da će se sve smiriti, da će shvatiti da sada ja vodim kuću. Ali njezina prisutnost bila je sve jača – dolazila bi nenajavljeno, donosila hranu koju nitko nije tražio, kritizirala moj način kuhanja, pa čak i način na koji perem prozore.
“Sine, vidiš li ti kako ona ne zna napraviti pravi grah?” govorila bi Ivanu dok bih ja stajala pored štednjaka, osjećajući se kao uljez u vlastitoj kuhinji.
Ivan bi tada samo šutio ili promijenio temu. Nikad nije stao na moju stranu. Nikad nije rekao: “Mama, dosta je.” I tako sam iz dana u dan osjećala kako gubim tlo pod nogama.
Jednog dana, dok sam slagala dječju odjeću, naišla sam na poruku u džepu sinovih hlača: “Budi dobar prema baki, ona zna najbolje.” Rukopis njegove majke. Srce mi se slomilo. Nisam više znala gdje pripadam – ni u svom domu, ni u svojoj obitelji.
Pokušavala sam razgovarati s Ivanom. “Molim te, reci joj da poštuje naš prostor. Da ne može dolaziti kad god poželi. Da ne može odgajati našu djecu umjesto mene.”
On bi samo uzdahnuo: “Znaš da joj ne mogu ništa reći. Ona je takva cijeli život.”
“A ja? Ja nisam cijeli život tvoja žena? Zar ja nemam pravo na mir?”
Noćima nisam spavala. Razmišljala sam o povratku kod svojih roditelja u Mostar. Ali onda bih pogledala djecu – Lejlu i Tarika – i znala sam da im ne mogu oduzeti oca samo zato što on nema hrabrosti suprotstaviti se svojoj majci.
Jednog dana, dok sam spremala ručak, svekrva je opet došla bez najave. Ušla je kao da je njezin stan, skinula kaput i počela otvarati lonce.
“Što si to skuvala? Opet nešto tvoje bosansko? Znaš da Ivan voli dalmatinsku kuhinju.”
Osjetila sam kako mi krv vrije. “Gospođo Ljubice, molim vas da me pustite da sama vodim svoju kuhinju.”
Pogledala me s podsmijehom: “Slušaj ti mene, djevojko… Kad budeš imala toliko godina braka kao ja, onda ćeš znati što znači biti žena.”
Te večeri sam prvi put ozbiljno razmišljala o razvodu. Ali onda sam sjela s Lejlom na krevet i ona me zagrlila: “Mama, nemoj plakati. Ja te volim najviše na svijetu.” Te riječi su me vratile iz ponora.
Počela sam tražiti podršku kod prijateljica. Mirela mi je rekla: “Znaš li koliko nas ima s istim problemom? Svekrve koje misle da su bogom dane, muževi koji šute… Ali znaš što? Moraš postaviti granice. Ako ne zbog sebe, onda zbog djece.”
Sljedeći put kad je Ljubica došla nenajavljeno, dočekala sam je na vratima.
“Gospođo Ljubice,” rekla sam mirno ali odlučno, “molim vas da najavite svoj dolazak i poštujete naš prostor. Ovo je moj dom koliko i vašeg sina. Ako to ne možete prihvatiti, morat ćemo razgovarati ozbiljnije.”
Pogledala me kao da sam joj zabola nož u srce. “Ivan! Čuješ li ti ovo? Tvoja žena me izbacuje iz kuće!”
Ivan je stajao iza mene, zbunjen i tih kao uvijek.
“Mama… možda bi stvarno trebala…” promucao je.
Tog trenutka sam shvatila da se nešto promijenilo. Možda neće odmah biti bolje, ali prvi put sam osjetila snagu u sebi.
Danas još uvijek živimo zajedno, ali granice su jasnije. Ivan polako uči biti muž i otac, a ja učim biti hrabra za sebe i svoju djecu.
Ponekad se pitam: Koliko žena još šuti zbog mira u kući? I gdje završava kompromis, a počinje gubitak sebe? Što biste vi učinili na mom mjestu?