Kako su me vjera i molitva održale kad me svekrva pokušala izbaciti iz vlastitog doma
“Nećeš ti više ovdje gazdovati, Jasmina! Ovo je kuća mog sina, a ne tvoja!” grmila je Marija dok su joj oči sijevale u polumraku hodnika. Oluja je vani urlala, a ja sam stajala bosa na hladnim pločicama, držeći se za kvaku kao da mi život ovisi o tome. Srce mi je lupalo tako snažno da sam mislila da će mi iskočiti iz grudi. Dario je bio daleko, negdje u Dortmundu, radio je po cijele dane da nam pošalje novac, a ja sam ostala sama s našom malom kćeri Lanom i svekrvom koja je, iz meni nepoznatog razloga, odlučila da više nisam dobrodošla u vlastitom domu.
“Marija, molim vas, ne radite ovo. Dario bi bio protiv toga. Ovo je i moj dom!” pokušala sam ostati mirna, ali glas mi je drhtao. Marija je samo odmahnula rukom, kao da sam dosadna muha. “Tvoj dom? Ti si ovdje samo dok moj sin to dopušta. Sad kad njega nema, ja odlučujem!”
Nikad nisam bila u dobrim odnosima s njom, ali nisam ni sanjala da će otići ovako daleko. Uvijek je imala nešto protiv mene – jednom sam preslano skuhala grah, drugi put nisam dovoljno dobro popeglala Dario košulje, a najgore je bilo kad sam odlučila raditi pola radnog vremena u knjižnici. “Žena treba biti doma, uz muža i dijete!” govorila je. Ali sada, kad je Dario otišao trbuhom za kruhom, njezina kontrola nad našim životima postala je nepodnošljiva.
Te večeri, dok je Lana spavala, sjela sam na rub kreveta i plakala. Nisam znala što da radim. Nisam imala gdje otići – moji roditelji su umrli prije nekoliko godina, a sestra mi živi u Mostaru s troje djece i jedva sastavlja kraj s krajem. Prijateljice su mi nudile podršku, ali nisam htjela nikome biti na teret. U tom trenutku, sjetila sam se riječi svoje pokojne majke: “Kad ti je najteže, moli. Bog uvijek čuje one koji mole iz srca.”
Te noći sam prvi put nakon dugo vremena kleknula kraj kreveta i počela moliti. Suze su mi tekle niz lice, a riječi su izlazile iz mene kao rijeka: “Bože, daj mi snage da izdržim. Ne daj da mi uzmu dom. Pomozi mi da zaštitim Lanu.”
Sljedećih dana Marija je postajala sve gora. Počela je zaključavati frižider, skrivati ključeve od kuće, a nekoliko puta je čak prijetila da će pozvati policiju i reći da sam nasilna prema njoj. Znala sam da laže, ali tko bi meni povjerovao? U selu se uvijek više vjerovalo starijima, a ja sam bila “ona iz grada” koja se udala za njihova Darija.
Jednog jutra, dok sam spremala Lanu za vrtić, Marija je ušla u kuhinju i počela vikati: “Nećeš ti moju unuku voditi nigdje! Ti si loša majka! Dario mi je sve rekao!” Nisam znala na što misli, ali osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ljulja. Lana je počela plakati, a ja sam je uzela u naručje i pobjegla u sobu. Tada sam odlučila – neću više šutjeti.
Nazvala sam Darija. Bio je umoran, ali kad je čuo što se događa, odmah je povisio ton: “Mama nema pravo to raditi! Jasmina, drži se, ja ću razgovarati s njom.” Ali znala sam da telefonski razgovor neće riješiti ništa. Marija je bila tvrdoglava kao mazga, a ja sam bila sama protiv nje.
Navečer sam otišla u crkvu. Sjela sam u zadnju klupu i gledala u svijeće koje su titrale na oltaru. “Bože, daj mi mudrosti. Ne želim ratovati, ali ne mogu ni otići. Ovo je moj dom, ovdje sam rodila Lanu, ovdje sam provela najljepše i najteže dane svog života. Pokaži mi put.”
Nakon mise, prišla mi je starija gospođa, Zora, koju sam znala iz viđenja. “Dijete, vidim da ti je teško. Ako ti treba razgovor, slobodno dođi do mene. Znam kako je to kad te svekrva tlači. I meni je bilo slično kad sam bila mlada.”
Te riječi su mi dale snagu. Počela sam češće odlaziti kod Zore, a ona mi je pričala o svom životu, o tome kako je preživjela rat, glad, gubitke. “Vjera i molitva, Jasmina. To je ono što nas drži kad sve drugo padne. I ne boj se tražiti pomoć. Nisi sama.”
Jednog dana, dok sam s Lanom šetala kroz selo, prišla mi je susjeda Sanela. “Čula sam što ti Marija radi. Znaš, nije ona uvijek bila takva. Otkad joj je muž umro, postala je ogorčena. Ali to ne znači da ima pravo na tebe vikati. Ako ti treba svjedok, ja sam tu.”
Te riječi su mi bile kao melem na ranu. Počela sam osjećati da nisam potpuno sama. Počela sam zapisivati sve što se događa, svaki incident, svaku prijetnju. I dalje sam molila svaku večer, ali sada sam imala i plan.
Jedne večeri, kad je Marija opet počela vikati, uzela sam mobitel i snimila cijeli razgovor. “Ti si kriva što je Dario otišao! Da nisi tako naporna, bio bi ovdje!” vrištala je. Nisam odgovarala, samo sam stajala i gledala je. Kad je završila, otišla sam u sobu i poslala snimku Dariju.
Sljedećeg dana nazvao me sav izbezumljen. “Jasmina, dolazim kući. Neću dopustiti da te mama maltretira. Oprosti što te nisam prije zaštitio.”
Kad je Dario došao, razgovarao je s majkom. Bilo je to burno, čula sam ih kako viču iza zatvorenih vrata. Na kraju je Marija izašla iz sobe, blijeda i tiha. Dario mi je prišao i zagrlio me. “Ostajemo ovdje. Ovo je naš dom. Ako mama ne može prihvatiti, neka ode ona.”
Nije bilo lako. Marija je još neko vrijeme bila hladna, ali više nije vikala. S vremenom je, uz pomoć župnika i Zore, počela shvaćati da ne može kontrolirati sve oko sebe. Ja sam nastavila moliti, ali sada sam molila i za nju – da pronađe mir u sebi.
Danas, kad pogledam unatrag, ne mogu vjerovati koliko sam bila jaka. Vjera i molitva su mi dale snagu, ali i ljudi oko mene. Nije sramota tražiti pomoć. Svi mi ponekad trebamo ruku podrške.
Pitam se, koliko nas žena šuti i trpi zbog tuđih predrasuda i straha? Koliko nas se boji boriti za svoj dom? Možda je vrijeme da progovorimo i podržimo jedna drugu. Što vi mislite, je li vjera dovoljna ili nam treba i hrabrost da se zauzmemo za sebe?