Gost u Vlastitom Domu: Između Ljubavi, Granica i Porodice

“Nisi ti ovdje domaća, Jasmina. Ti si samo gost dok si pod ovim krovom.” Te riječi, izgovorene hladnim glasom mog muža Ivana, odzvanjale su mi u ušima dok sam stajala u kuhinji, držeći tanjur pun sarme koji sam upravo pripremila za njegovu majku. Ruke su mi drhtale, a srce mi je udaralo kao da će iskočiti iz grudi. Pogledala sam Ivana, tražeći u njegovim očima barem trunku razumijevanja, ali on je samo slegnuo ramenima i nastavio gledati kroz prozor, kao da sam ja zrak.

Sve je počelo kad smo se vjenčali i preselili kod njegovih roditelja u staru kuću u predgrađu Zagreba. Njegova majka, gospođa Marija, bila je žena čvrstih uvjerenja, navikla da sve bude po njenom. “U mojoj kući vrijede moja pravila,” govorila bi, a ja sam se trudila ne zamjeriti, misleći da će se s vremenom stvari popraviti. Ali, dani su prolazili, a ja sam se osjećala sve manje kao supruga, a sve više kao sluškinja. Svako jutro budila bih se prije svih, kuhala kavu, spremala doručak, čistila, a na kraju dana dobijala samo kritike: “Jasmina, nisi dobro oprala pod. Jasmina, nisi dovoljno posolila juhu.”

Ivan je bio tih, povučen, često bi nestajao na posao i vraćao se kasno, izbjegavajući razgovore o problemima. Kad bih mu pokušala reći kako se osjećam, samo bi odmahnuo rukom: “Pusti, Jasmina, ne pravi dramu. Znaš kakva je mama. Proći će to.” Ali nije prolazilo. Svaki dan bio je nova borba, a ja sam se osjećala sve usamljenije. Moja majka u Sarajevu nije znala ništa o tome. Nisam imala srca reći joj da sam nesretna, da sam izgubila sebe u tuđoj kući, među tuđim pravilima.

Jedne večeri, dok sam prala suđe, čula sam Mariju kako tiho šapuće Ivanu u dnevnoj sobi: “Nije ona za tebe, sine. Trebao si uzeti neku našu, iz sela. Ove Bosanke su previše svojeglave.” Osjetila sam suze u očima, ali sam ih progutala. Nisam htjela pokazati slabost. Ipak, te riječi su me progonile danima. Počela sam sumnjati u sebe, u svoju vrijednost. Jesam li stvarno pogriješila što sam došla ovdje? Jesam li zaista samo gost u vlastitom životu?

S vremenom su se konflikti pojačavali. Marija je počela otvoreno sabotirati sve što bih napravila. Jednom je, pred Ivanom, bacila moju pitu u smeće uz komentar: “Ovo nije pita, ovo je sramota!” Ivan je samo šutio, a ja sam osjećala kako se zidovi oko mene sužavaju. Počela sam gubiti apetit, nisam mogla spavati, a osmijeh mi je nestao s lica. Prijateljice su primijetile promjenu, ali nisam im htjela pričati. Sramila sam se priznati da sam slomljena.

Jedne noći, nakon još jedne svađe, sjela sam na krevet i gledala kroz prozor u tamu. Ivan je ležao pored mene, okrenut leđima. Tiho sam ga upitala: “Ivane, voliš li me još?” Nije odgovorio. Samo je uzdahnuo i zaspao. Te noći sam prvi put pomislila da možda moram otići. Ali gdje? Kako da napustim sve za što sam se borila? Kako da priznam poraz?

Sljedećeg jutra, dok sam spremala doručak, Marija je ušla u kuhinju i hladno rekla: “Jasmina, danas dolazi tvoja svekrva iz Dalmacije. Pripremi nešto, ali nemoj opet ono tvoje bosansko, znaš da to ovdje ne jedemo.” Osjetila sam kako mi krv vrije. Pogledala sam je ravno u oči i prvi put u životu rekla: “Gospođo Marija, ja sam ovdje domaćica isto koliko i vi. Ako vam se ne sviđa kako kuham, slobodno vi preuzmite.” Nastao je muk. Ivan je ušao u kuhinju i zbunjeno gledao u nas dvije. Marija je pocrvenjela, ali nije rekla ništa. Osjetila sam kako mi se vraća snaga, kao da sam skinula ogroman teret s leđa.

Te večeri, kad su svi otišli na spavanje, Ivan je došao do mene i tiho rekao: “Nisam znao da ti je toliko teško. Oprosti, Jasmina. Nisam znao kako da se postavim između tebe i mame.” Pogledala sam ga, suznih očiju, i rekla: “Ivane, ja više ne mogu ovako. Ili ćemo zajedno stvoriti svoj dom, ili ću otići. Ne želim biti gost u vlastitom životu.”

Nakon nekoliko dana napetosti, Ivan je donio odluku. Pronašli smo mali stan na Trešnjevci i preselili se. Bilo je teško, bilo je suza, ali prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se slobodno. Počeli smo iznova, daleko od tuđih pravila i očekivanja. Marija nam nije dolazila u goste mjesecima, ali s vremenom je shvatila da nas ne može više kontrolirati. Naučila sam postaviti granice, naučila sam da vrijedim, da imam pravo na poštovanje.

Danas, kad pogledam unatrag, pitam se: koliko nas još živi kao gosti u vlastitom domu, u tuđim životima? Koliko nas šuti, trpi, misleći da je to cijena ljubavi? Možda je vrijeme da se svi zapitamo – gdje su naše granice i koliko smo spremni boriti se za sebe?