Čistačica koju su ismijavali – a tri dana kasnije odlučivala sam o njihovim sudbinama

“Gle je opet, Mirza, vidi joj cipele!” – začula sam šapat iza leđa dok sam brisala prašinu s konferencijskog stola. Nisam se ni okrenula, ali sam osjetila kako mi obrazi gore. U tom trenutku, jedino što sam željela bilo je nestati, stopiti se s bijelim zidovima tog sterilnog ureda u centru Zagreba. Ali nisam mogla – morala sam ostati, morala sam gledati i slušati, jer sam imala zadatak. Nisam bila samo čistačica, iako sam tako izgledala. Bila sam nova vlasnica agencije, ali to nitko nije znao osim mene i odvjetnika koji je sve dogovorio u tišini, daleko od pogleda zaposlenika.

Prvog dana, dok sam čistila zahod, čula sam kako se dvije djevojke, Ivana i Lejla, smiju i pričaju o meni. “Ma, tko još danas radi ovakav posao? Sigurno nije završila ni osnovnu školu,” rekla je Ivana, a Lejla je dodala: “A vidi joj ruke, kao da nikad nije koristila kremu!” Zaboljelo me, ali nisam pokazala. Samo sam nastavila s poslom, skupljajući nečistoću – i s poda, i iz njihovih riječi. Znala sam da će mi sve to uskoro trebati.

Drugi dan, dok sam praznila koš za smeće u uredu direktora, čula sam kako Marko, voditelj odjela, viče na pripravnicu: “Ako još jednom pogriješiš, letjet ćeš van! Nisi ti ovdje da misliš, nego da radiš što ti kažem!” Pripravnica, mlada djevojka po imenu Ena, samo je pognula glavu i šutjela. U tom trenutku sam poželjela prići i reći joj da ne brine, da će se sve uskoro promijeniti, ali nisam smjela. Morala sam ostati u svojoj ulozi.

Treći dan, dok sam čistila kuhinju, naišao je Mirza, jedan od starijih zaposlenika. “Daj, pomakni se, nemam cijeli dan!” dobacio mi je, a ja sam se povukla u kut. Gledala sam ga kako nervozno pretražuje hladnjak, tražeći jogurt koji je netko drugi pojeo. “Ovdje ništa ne valja, ni ljudi ni hrana!” gunđao je, ne znajući da ga slušam i da pamtim svaku njegovu riječ.

Svaku večer, kad bih došla kući, sjedila bih za stolom s mamom i sinom. Mama je bila ponosna što radim, iako nije znala pravu istinu. “Bitno je da si poštena, kćeri, i da ne gledaš druge s visoka,” govorila bi mi dok je rezala kruh. Moj sin, Luka, pitao bi: “Mama, kad ćeš opet biti šefica?” Samo bih se nasmiješila i poljubila ga u čelo. Nisam htjela da zna koliko me boli što me ljudi gledaju kao da sam ništa, iako sam cijeli život radila da bih bila netko.

Petak je došao brže nego što sam mislila. Ujutro sam obukla tamnoplavo odijelo, obula cipele na petu i vezala kosu u rep. Pogledala sam se u ogledalo i duboko udahnula. “Danas je tvoj dan, Jasmina,” šapnula sam sama sebi. Ušla sam u zgradu, ali ovaj put nisam išla prema ormaru s metlama, nego ravno u konferencijsku dvoranu. Svi su već bili tamo, čekali su nekog važnog gosta, a nisu ni slutili tko će ući.

Kad sam otvorila vrata, nastao je muk. Ivana je ispustila šalicu kave, Lejla je problijedila, a Marko je zbunjeno pogledao prema Mirzi. Sjela sam za stol i pogledala ih ravno u oči. “Dobar dan svima. Ja sam Jasmina, nova vlasnica agencije. Od danas, stvari će se ovdje mijenjati.”

Nastao je šapat, netko je pokušao nešto reći, ali sam ih prekinula. “Tri dana sam bila među vama. Slušala sam, gledala, upijala. Vidjela sam kako se odnosite prema onima za koje mislite da su manje vrijedni. Vidjela sam kako se ponašate kad mislite da vas nitko ne gleda. I danas, nažalost, moram vam reći da neki od vas više nisu dio ovog tima.”

Marko je skočio na noge: “Ovo je neka šala? Vi ste čistačica!” Pogledala sam ga mirno. “Bila sam čistačica. I bila sam bolja od vas, jer sam znala kako je biti na dnu. Vi ste zaboravili što znači biti čovjek.”

Ivana je počela plakati, Lejla je pokušala objasniti da je sve bio nesporazum, a Mirza je samo šutio, gledajući u pod. Pripravnica Ena, jedina koja mi je u prolazu poželjela dobar dan, dobila je priliku za stalni posao. Ostali su dobili otkazne papire.

Kad sam se vratila kući, mama me zagrlila, a Luka je skočio od sreće. “Mama, jesi li sad opet šefica?” Nasmijala sam se kroz suze. “Jesam, sine. Ali najvažnije je da sam ostala čovjek.”

Ponekad se pitam – koliko nas bi imalo hrabrosti stati na stranu slabijih, kad bismo znali da sutra možemo biti na njihovom mjestu? Koliko nas bi ostalo ljudi kad bismo imali moć odlučivati o tuđim sudbinama? Što biste vi učinili na mom mjestu?