Moj sin nije sluga u ovoj kući! – Borba između snova i očekivanja u jednoj bosansko-hrvatskoj obitelji

“Moj sin nije sluga u ovoj kući!” – riječi su mi izletjele iz usta prije nego što sam ih uspjela zaustaviti. U dnevnoj sobi, pod svjetlom stare lampe, svi su zanijemili. Moja svekrva, Ankica, gledala me kao da sam upravo opsovala pred ikonama. Moj muž, Dario, stisnuo je vilicu, a moj sin Ivan, s tanjurom u ruci, zastao na pola puta do kuhinje. U tom trenutku, osjećala sam kako mi srce lupa u grudima, kao da će iskočiti. Znala sam da sam prešla granicu, ali nisam više mogla šutjeti.

Godinama sam bila tiha, poslušna snaha. Kad sam se udala za Darija, preselila sam iz Osijeka u malo mjesto kod Travnika. Sve je bilo novo, strano, a najviše običaji. “Žena treba znati gdje joj je mjesto,” govorila bi Ankica dok bi mi pokazivala kako se razvlači pita ili pere veš na ruke. Nisam se bunila. Nisam imala kome. Moji roditelji su ostali u Hrvatskoj, a ja sam ovdje bila gost, strankinja, iako sam govorila isti jezik. Svaki dan sam pokušavala biti bolja, vrijednija, neprimjetnija. Dario je radio u Njemačkoj, dolazio bi svaka dva mjeseca, a ja sam ostajala s njegovim roditeljima i našim sinom. Svekrva je bila stroga, svekar šutljiv, a ja sam bila most između njih i Ivana.

Ivan je bio moje sunce. Od malih nogu pokazivao je nježnost i želju za znanjem. Volio je crtati, sanjao je o tome da postane arhitekt. Ali, u ovoj kući, dječaci nisu crtali. “Muško mora znati raditi, a ne crtati cvjetiće!” grmio bi svekar Stjepan. Kad bi Dario došao kući, očekivao je da Ivan pomaže oko drva, da nosi vodu, da bude “pravi muškarac”. Ivan je šutio, ali sam vidjela kako mu se oči gase svaki put kad bi mu oteli olovku iz ruke i gurnuli mu sjekiru.

Jednog dana, dok sam prala suđe, čula sam kako Ankica viče iz dvorišta: “Ivane, ostavi te papire i dođi pomoći djedu!” Ivan je pogledao prema meni, u očima mu je bila molba. “Mama, mogu li završiti crtež?” šapnuo je. Srce mi se stegnulo. Znala sam da će, ako ga pustim, Ankica opet reći da ga razmazujem. Ali nisam mogla više gledati kako mu lome krila. “Ivane, završi crtež. Ja ću pomoći djedu,” rekla sam tiho. Ankica je ušla u kuhinju, lice joj je bilo crveno od bijesa. “Što to radiš? U ovoj kući se zna red! Tvoj sin neće biti nikakav umjetnik, nego radnik!”

Te noći nisam spavala. Dario je došao iz Njemačke, umoran, ali odmah je stao na stranu svojih roditelja. “Ne možeš ga stalno štititi, Jasmina. Mora naučiti što znači raditi. Nećeš ga valjda pretvoriti u mekušca?” Pogledala sam ga, ali nisam imala snage za svađu. Samo sam šutjela, gutala suze i osjećala kako se zidovi ove kuće sve više stežu oko mene.

Mjeseci su prolazili. Ivan je postajao sve povučeniji. Počeo je izbjegavati razgovore, zatvarao bi se u sobu i satima gledao kroz prozor. Jednog dana, našla sam njegovu bilježnicu ispod kreveta. Bila je puna crteža kuća, mostova, gradova. Na zadnjoj stranici pisalo je: “Jednog dana ću otići odavde i graditi svoj svijet.” Srce mi se slomilo. Znala sam da ga gubim, da ga ova kuća guši kao što je i mene gušila.

Sve je kulminiralo jedne nedjelje, kad je Ankica pred svima rekla: “Ivan, idi operi auto djedu!” Ivan je samo slegnuo ramenima i rekao: “Ne mogu, imam zadaću.” Ankica je planula: “Zadaća! Kakva zadaća? U ovoj kući se prvo radi, pa onda uči!” Pogledala sam Ivana, vidjela sam kako mu se ruke tresu. Tada sam ustala i rekla: “Moj sin nije sluga u ovoj kući!” Tišina. Dario je ustao, lice mu je bilo tvrdo kao kamen. “Što si to rekla?” pitao je tiho. “Rekla sam da Ivan ima pravo na svoje snove. Nećeš mu ih vi oduzeti, kao što ste meni oduzeli moje!” Glas mi je drhtao, ali nisam odustajala. “Dosta je bilo! Ako treba, otići ćemo!”

Nastala je svađa kakvu ova kuća nije vidjela. Ankica je plakala, Stjepan je vikao, Dario je prijetio da će me ostaviti. Ivan je stajao iza mene, prvi put uspravno, s ponosom u očima. Te noći sam spakirala nekoliko stvari, uzela Ivana za ruku i otišla kod prijateljice Mirele u grad. Nisam znala što nas čeka, ali znala sam da više ne mogu živjeti u kući gdje se snovi guše.

Prvih mjeseci bilo je teško. Dario je dolazio, molio me da se vratim, obećavao da će sve biti drugačije. Ali ja sam znala da se ljudi ne mijenjaju preko noći. Ivan je upisao likovnu školu, svaki dan je bio sretniji. Ja sam našla posao u pekari, nije bilo lako, ali osjećala sam se slobodno. Prvi put nakon dugo vremena, mogla sam disati.

Ponekad, kad navečer sjedim uz prozor i gledam kako Ivan crta, pitam se jesam li napravila pravu stvar. Jesam li sebična što sam razbila obitelj zbog snova? Ili sam napokon postala majka kakvu moj sin zaslužuje? Možda je cijena slobode visoka, ali što vrijedi život bez snova?

Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li bolje šutjeti i trpjeti, ili se boriti za ono što volimo – pa makar nas to koštalo svega?