Gladna sam, mama… – Borba jedne djevojke protiv obiteljskog nasilja i potraga za izlazom

“Gladna sam, mama…” izgovorila sam tiho, gotovo šaptom, dok sam stajala na hladnim pločicama naše kuhinje u Sarajevu. Ruke su mi drhtale, a oči su mi bježale prema podu, kao da će mi to pomoći da izbjegnem ono što dolazi. Mama je sjedila za stolom, umorna, s cigaretom u ruci, gledajući kroz prozor u mrak. Nije mi odgovorila odmah, samo je duboko uzdahnula, a onda je, bez riječi, podigla ruku i ošamarila me. Osjetila sam kako mi lice gori, ali nisam plakala. Suze su mi odavno presušile.

Tata je otišao prije tri godine, ostavivši nas s dugovima i praznim frižiderom. Mama je radila dva posla, ali novca nikad nije bilo dovoljno. Često je bila nervozna, a ja sam joj bila krivac za sve. Moj brat Dino, godinu dana mlađi od mene, povukao se u sebe. Više nije pričao, samo je sjedio u svojoj sobi i crtao. Ponekad bih ga čula kako plače noću, ali nisam imala snage da ga utješim. I sama sam bila slomljena.

Te večeri, nakon što sam dobila šamar, povukla sam se u svoju sobu. Pokrila sam se dekom i pokušala zaspati, ali glad mi nije dala mira. Sjetila sam se kako smo nekad, dok je tata bio tu, zajedno pekli palačinke. Smijali smo se, a mama je bila drugačija – nježna, nasmijana. Gdje je nestala ta žena? Gdje je nestala moja mama?

U školi sam bila povučena. Učiteljica, gospođa Ivana, često me pitala jesam li dobro. Samo bih klimnula glavom i brzo skrenula pogled. Nisam željela da itko zna što se događa kod kuće. Bojala sam se da će, ako progovorim, sve postati još gore. Jednog dana, dok sam crtala u bilježnicu, prišla mi je Ena, djevojka iz razreda. “Ajla, jesi li dobro? Izgledaš umorno.” Pogledala sam je i pokušala se nasmiješiti. “Ma, sve je ok. Malo sam neispavana, to je sve.”

Ali Ena nije odustajala. Počela me pozivati kod sebe kući na ručak. Njena mama, teta Sanja, uvijek bi mi spremila tanjur više. Prvi put nakon dugo vremena, osjetila sam toplinu doma. Smijali su se, pričali, ponekad se i posvađali, ali nikad nije bilo vike ni udaraca. Počela sam češće odlaziti kod Ene, ali svaki put kad bih se vraćala kući, osjećala sam krivnju. Kao da varam vlastitu obitelj.

Jedne večeri, dok sam sjedila u svojoj sobi, čula sam mamu kako viče na Dinu. Srce mi je stalo. Istrčala sam iz sobe i vidjela kako ga vuče za ruku, prijeteći mu da će ga izbaciti van. “Dosta!” viknula sam, prvi put u životu. Mama se okrenula prema meni, oči su joj bile crvene od suza i bijesa. “Ti ćeš meni govoriti što da radim? Sve je ovo zbog vas! Da vas nije bilo, možda bih imala bolji život!”

Te riječi su me zaboljele više od bilo kojeg šamara. Povukla sam Dinu za ruku i odvela ga u sobu. Sjeli smo na krevet, a on je tiho jecao. “Zašto nas mama ne voli?” pitao je. Nisam znala što da mu odgovorim. Samo sam ga zagrlila i obećala mu da ćemo jednog dana otići odavde.

Sljedećih dana, mama je bila još nervoznija. Novca nije bilo, a računi su se gomilali. Jedne noći, dok je spavala, uzela sam Dinu za ruku i tiho izašla iz stana. Nismo imali plan, samo smo znali da više ne možemo ostati tamo. Hodali smo ulicama Sarajeva, smrzavali se, ali osjećala sam olakšanje. Bar nas nitko neće udariti.

Sjetila sam se teta Sanje i Ene. Otišli smo do njihove zgrade i pozvonili. Teta Sanja nas je dočekala u pidžami, iznenađena, ali kad je vidjela naše uplakane oči, odmah nas je pustila unutra. “Djeco, što se dogodilo?” pitala je nježno. Ispričala sam joj sve, prvi put bez srama. Plakala sam, a ona me zagrlila. “Niste vi krivi. Nitko ne zaslužuje da ga tuku, pogotovo ne djeca. Ovdje ste sigurni.”

Teta Sanja je nazvala socijalnu službu. Bojala sam se što će biti, ali znala sam da više ne mogu natrag. Socijalna radnica, gospođa Mirela, bila je blaga i strpljiva. Pitala nas je što želimo. “Samo da budemo zajedno i da nas nitko ne tuče,” rekla sam. Smjestili su nas u dom za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Nije bilo lako, ali bar smo bili sigurni.

Mama nas je nekoliko puta pokušala posjetiti, ali nisam željela razgovarati s njom. Bila sam ljuta, povrijeđena, ali i tužna. Pitala sam se gdje je nestala ona žena koja me nekad grlila prije spavanja. Je li i ona bila žrtva, zarobljena u vlastitim strahovima i bolima?

Godine su prolazile. Dino i ja smo završili školu, pronašli posao. Povremeno bih sanjala o onim zimskim noćima, o gladi i šamarima, ali i o hrabrosti koju sam pronašla kad sam odlučila otići. Ena mi je ostala najbolja prijateljica, a teta Sanja druga mama.

Ponekad se pitam: jesam li mogla nešto drugačije? Je li mama ikad pronašla mir? I koliko još djece večeras šapuće: “Gladna sam, mama…”? Možda će netko pročitati moju priču i skupiti snage da potraži pomoć. Jer nitko ne zaslužuje da ga boli vlastiti dom.

“Možda nisam mogla spasiti svoju mamu, ali spasila sam sebe i svog brata. A vi, što biste vi učinili na mom mjestu?”