Nisu sve svekrve iste: Zahvalan sam svojoj svekrvi što je pokušala spasiti naš brak
“Jakove, možeš li mi, molim te, donijeti čaj iz kuhinje?” glas moje svekrve, gospođe Marije, odjeknuo je kroz polumračan hodnik. Bio sam na pola puta do spavaće sobe, gdje je Sara već satima ležala okrenuta licem prema zidu. Njezina tišina bila je glasnija od bilo kakve svađe.
Nisam znao što da radim. Od smrti Sarinog oca, gospodina Ivana, naša kuća više nije bila dom. Sve je mirisalo na tugu i neizgovorene riječi. Marija je danima sjedila za stolom zureći u prozor, a Sara se povukla u sebe. Ja sam pokušavao biti most između njih dvije, ali svaki moj pokušaj završio bi šutnjom ili suzama.
Jedne večeri, dok sam sjedio u dnevnoj sobi i gledao stare crno-bijele slike s vjenčanja mojih tasta i svekrve, Marija je sjela pored mene. “Znaš, Jakove, Ivana više nema… Ali Sara te još ima. Nemoj joj zamjeriti što šuti. Ona uvijek tako tuguje – iznutra.”
Pogledao sam je, a oči su joj bile crvene od plača. “Pokušavam joj pomoći, ali ne znam kako. Kao da me ne vidi više… Kao da sam joj stranac.”
Marija je uzdahnula i stavila ruku na moju. “Znam kako ti je. I meni je teško. Ali ne smijemo se izgubiti svi zajedno. Ako ti treba pomoć – tu sam.”
Te riječi su me iznenadile. Uvijek sam mislio da će mi svekrva biti prepreka, a ne saveznik. Sjećam se kad smo Sara i ja tek počeli živjeti kod njezinih roditelja – stalno sam osjećao da me promatra, da procjenjuje svaki moj korak. Ali sada, kad nas je tragedija pogodila, bila je jedina koja je pokušavala održati porodicu na okupu.
Sljedećih dana pokušavao sam razgovarati sa Sarom. “Ljubavi, hajde da prošetamo do Miljacke? Zrak bi ti dobro došao.” Ona bi samo odmahivala glavom.
Jedne noći čuo sam tiho jecanje iz kupaonice. Približio sam se vratima i prepoznao Sarin glas. “Zašto si otišao, tata? Kako ću sada bez tebe?” Srce mi se slomilo. Nisam znao smijem li ući ili ostati vani.
Sutradan sam sjedio s Marijom u kuhinji dok je pravila kavu. “Sara se ne može nositi s ovim sama,” rekla je tiho. “Ali ni ti ne smiješ zaboraviti sebe. Znam da si dobar muž i da voliš moju kćerku. Možda joj treba vremena, ali nemoj odustati od nje.”
“Ponekad mislim da bi bilo lakše da se maknem iz svega ovoga… Da joj dam prostora,” priznao sam.
Marija me pogledala ozbiljno: “Ako odeš sada, ona će misliti da si je napustio baš kad joj najviše trebaš. Budi tu – makar samo sjedio pored nje u tišini.”
Te večeri odlučio sam poslušati svoju svekrvu. Sjeo sam kraj Sare na krevet i samo šutio. Nakon nekoliko minuta, osjetio sam kako mi stiska ruku.
“Znaš,” prošaptala je, “bojim se da ću te izgubiti kao što sam izgubila tatu.” Suze su joj klizile niz obraze.
“Nećeš me izgubiti,” odgovorio sam i zagrlio je najjače što sam mogao.
Dani su prolazili sporo, ali polako smo svi zajedno počeli izlaziti iz tame tuge. Marija nam je svima kuhala omiljena jela – sarme za Saru, grah za mene – i pričala priče iz mladosti koje su nas tjerale na smijeh kroz suze.
Jednog popodneva dok smo svi sjedili za stolom, Marija je rekla: “Znate li vi koliko ste sretni što imate jedno drugo? Ja bih dala sve da mogu još jednom zagrliti Ivana… Zato vi grlite jedno drugo svaki dan!”
Sara me pogledala i prvi put nakon dugo vremena nasmiješila se iskreno.
Naravno, nije sve odmah postalo savršeno. Bilo je dana kad bi Sara opet zaplakala bez razloga ili kad bih ja osjetio nemoć pred njezinom boli. Ali sada smo imali Mariju – ženu koja je izgubila muža, ali nije dopustila da izgubi i kćerku i zeta.
Jedne večeri dok smo Sara i ja šetali po kiši niz Titovu ulicu, stala je i pogledala me: “Zahvalna sam ti što nisi odustao od mene… I zahvalna sam mami što nas nije pustila da potonemo.”
Vratio sam se kući s osjećajem zahvalnosti prema ženi koju sam nekad smatrao strogom i hladnom. Shvatio sam da nisu sve svekrve iste – neke su spremne dati cijelo srce za svoju porodicu.
Danas kad sjedimo svi zajedno za stolom i pijemo kafu, često se pitam: Koliko nas zapravo poznaje svoje roditelje ili roditelje svojih partnera? Jesmo li spremni pružiti ruku kad najviše boli? Možda bismo svi trebali češće slušati jedni druge – čak i kad mislim da nemamo više što reći.