Dvije žene, jedno srce: Istina iza bolničkih vrata

“Gospođo, možete li doći ovamo?” sestra me pozvala tihim, ali odlučnim glasom. U tom trenutku, dok sam sjedila na tvrdoj plastičnoj stolici bolničke čekaonice, srce mi je već bilo u grlu. Miris dezinficijensa, škripa kolica i tihi šapat ljudi oko mene stvarali su osjećaj nestvarnosti. Držala sam mobitel u ruci, gledajući poruku od muža: “Sve će biti u redu, samo budi jaka.” Nisam znala da će mi tih nekoliko riječi uskoro zauvijek promijeniti život.

Ustala sam, nesigurna, i krenula za sestrom niz hodnik. Prolazili smo pored vrata s natpisima: “Intenzivna njega”, “Kardiologija”. Srce mi je tuklo kao ludo. Kad smo stigli do male prostorije, unutra su već sjedile dvije žene. Jedna od njih, crnokosa, s tamnim podočnjacima i rukama stisnutim u krilu, pogledala me ravno u oči. Druga, starija, gledala je u pod. Sestra je tiho rekla: “Molim vas, pričekajte ovdje, doktor će uskoro doći.”

Sjele smo u tišini. Osjećala sam kako mi se dlanovi znoje. Pogledala sam crnokosu ženu, a ona je odjednom progovorila: “Vi ste Jasmina, zar ne?” Glas joj je bio miran, ali u očima sam vidjela oluju. “Jesam… a vi ste?” upitala sam, iako sam već osjećala da znam odgovor. “Ja sam Lejla. I ja sam… njegova žena.”

U tom trenutku, svijet je stao. Sve slike našeg braka, svi zajednički trenuci, rođendani, godišnjice, naši sinovi, sve je nestalo kao da nikad nije ni postojalo. Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam htjela plakati pred njom. “Kako mislite, njegova žena?” prošaptala sam, glas mi je drhtao. Lejla je uzdahnula, pogledala me s tugom: “Znam da je teško. I meni je. Ali ja sam s njim već šest godina. Imamo kćer.”

U tom trenutku, vrata su se otvorila i ušao je doktor. Pogledao nas je, zbunjen, pa upitao: “Jeste li vi obitelj gospodina Džafića?” Klimnule smo obje. “Njegovo stanje je stabilno, ali mora ostati na promatranju. Možete ga vidjeti nakratko, ali molim vas, samo jedna po jedna.”

Lejla i ja smo se pogledale. Nisam znala što da radim. Cijeli život sam vjerovala da sam jedina žena u njegovom životu. Da sam mu oslonac, prijateljica, ljubavnica, majka njegove djece. Sada sam shvatila da sam bila samo polovica njegove istine. “Idi ti prva,” rekla sam tiho. Lejla je ustala, zahvalila mi i nestala iza vrata.

Ostala sam sama sa svojim mislima. Sjetila sam se našeg prvog susreta, na Korzu u Rijeci, kad mi je prišao s osmijehom i rekao: “Znaš li da imaš najljepši osmijeh na svijetu?” Sjetila sam se naših putovanja u Sarajevo, njegovih priča o djetinjstvu, njegovih obećanja da će me uvijek voljeti. Kako sam mogla biti tako slijepa? Kako nisam primijetila da nešto nije u redu? Jesam li bila previše zauzeta djecom, poslom, svakodnevicom?

Vrata su se otvorila i Lejla je izašla. Oči su joj bile crvene. “On te voli, znaš?” prošaptala je. “Ali voli i mene. Nisam htjela da ovako saznaš. Nisam htjela ništa od ovoga. Samo sam htjela da moja kćer ima oca.”

Nisam znala što reći. Ušla sam u sobu. On je ležao na krevetu, blijed, s cjevčicama u rukama. Pogledao me, oči su mu bile pune suza. “Jasmina… oprosti. Nisam htio da te povrijedim. Sve je izmaklo kontroli. Volim te, ali…” Glas mu je zadrhtao. “Ali voliš i nju?” upitala sam, tiho, gotovo šapatom. Klimnuo je glavom. “Ne znam kako se ovo dogodilo. Nisam htio izgubiti ni tebe ni nju.”

Sjedila sam pored njega, gledala ga i osjećala kako mi se srce lomi na tisuću komadića. “Što sad?” pitala sam. “Što ćemo reći djeci? Što ćemo reći našim roditeljima? Kako da nastavim živjeti s tobom, znajući da imaš drugi život?”

On je šutio. U tom trenutku, sve što sam osjećala bila je praznina. I bijes. I tuga. I sram. Sjetila sam se svoje majke, kako mi je uvijek govorila: “Muškarci su slabi, ali žene su te koje drže obitelj na okupu.” Je li to istina? Jesam li ja ta koja mora oprostiti, zaboraviti, nastaviti dalje kao da se ništa nije dogodilo?

Vratila sam se u čekaonicu. Lejla je sjedila, gledala u mobitel. “Što ćeš ti sad?” upitala sam je. Pogledala me, suze su joj klizile niz lice. “Ne znam. Imam malu kćer. Nemam nikoga osim njega. Ali ne želim ti ga uzeti. Samo želim da bude otac svojoj kćeri.”

Sjele smo jedna pored druge, dvije žene povezane istim muškarcem, istom boli. “Znaš,” rekla sam, “nikad nisam mislila da ću biti u ovakvoj situaciji. Uvijek sam mislila da se takve stvari događaju drugima. U serijama. U novinama. Nikad meni.”

Lejla je kimnula. “I ja isto. Ali evo nas.”

Prolazili su sati. Naši muževi, naši životi, naši snovi – sve se srušilo u toj bolničkoj čekaonici. Razmišljala sam o djeci. O tome kako će reagirati. O tome što će reći susjedi, prijatelji, rodbina. U Bosni i Hrvatskoj, svi sve znaju. Svi komentiraju. Svi sude. Hoću li biti ona jadnica kojoj je muž imao drugu? Hoću li biti ona koja je oprostila? Ili ona koja je otišla?

Kad sam napokon došla kući, sinovi su me dočekali s pitanjima: “Mama, gdje je tata? Hoće li biti dobro?” Nisam imala snage reći istinu. “Tata je umoran, treba mu odmor,” slagala sam, osjećajući kako mi se grlo steže.

Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu. O sebi. O njemu. O Lejli. O našoj djeci. O njenoj kćeri. O budućnosti. Jesam li ja samo žena svog muža, ili sam nešto više? Imam li pravo na sreću, na istinu, na novi početak?

Sutradan sam otišla u bolnicu. Lejla je već bila tamo. Sjela sam pored nje. “Možda bismo trebale razgovarati, nas dvije. Bez njega. Možda bismo trebale odlučiti što je najbolje za nas, a ne za njega.”

Pogledala me, iznenađena. “Možda imaš pravo. Možda smo mi te koje moraju odlučiti kako dalje.”

I tako smo počele razgovarati. O svemu. O boli, o ljubavi, o djeci, o budućnosti. Po prvi put, osjećala sam da nisam sama. Da nisam žrtva. Da imam pravo birati.

Danas, dok pišem ovo, još uvijek ne znam što ću odlučiti. Ali znam jedno – nisam više ona ista žena koja je prije nekoliko dana sjedila u bolničkoj čekaonici, čekajući muža. Sada znam da mogu preživjeti i najveću izdaju. Da mogu biti snažna, čak i kad mi se svijet ruši.

Možda je najteže pitanje koje si postavljam: Jesam li ja dovoljno jaka da oprostim? Ili je vrijeme da izaberem sebe, prvi put u životu? Što biste vi učinili na mom mjestu?