Nakon bolnice: Kako dalje kad ne možeš biti sam

“Ne možeš sam kući, Ivane. Mora netko biti uz tebe barem prvih mjesec dana,” rekla je doktorica Vesna, gledajući me preko naočala. U tom trenutku, sve što sam znao o sebi, o svom životu, raspršilo se kao prašina na vjetru. Imao sam 54 godine, razveden, sin u Njemačkoj, sestra u Mostaru, a prijatelji… pa, prijatelji su se s godinama prorijedili kao kosa na mojoj glavi.

Ležao sam u bolničkoj sobi, slušao zvukove s hodnika i osjećao kako mi srce lupa od straha. Nisam bio spreman priznati koliko sam slab, koliko me ova bolest promijenila. Prije mjesec dana, kad sam doživio moždani udar, mislio sam da će sve proći, da ću se vratiti svom starom životu. Ali sad, kad mi je doktorica rekla da ne smijem biti sam, osjetio sam se kao dijete izgubljeno na autobusnom kolodvoru.

“Možda možeš kod mene na selo?” predložila je sestra Ljiljana preko telefona, ali odmah sam znao da to nije rješenje. Ona ima svoju obitelj, troje djece, muž joj radi po cijele dane, a ja bih bio samo teret. “Ne mogu, Ljiljo. Ne želim ti biti na grbači. Znaš da tvoj muž nije baš oduševljen sa mnom ni kad dođem na vikend, a kamoli sad…”

S druge strane, moj sin Filip, koji je otišao raditi u München prije pet godina, javio se porukom: “Tata, žao mi je, ne mogu sad doći. Imam posao, a i Ana je trudna, znaš kako je…” Znao sam da ne mogu tražiti više od njega. On ima svoj život, svoju obitelj, a ja sam ostao sam sa svojim problemima.

Pokušao sam nazvati starog prijatelja, Enesa, s kojim sam nekad išao na pecanje na Jablaničko jezero. “Ma, znaš kako je, Ivane, žena mi je bolesna, a i ja sam ti sad stalno po doktorima. Da si bliže, možda bi mogao doći na kafu, ali ovako…” Glas mu je bio iskren, ali i on je bio nemoćan.

Noći su bile najgore. Ležao bih budan, gledao u plafon i razmišljao o svemu što sam mogao napraviti drugačije. Zašto sam dopustio da se udaljim od ljudi? Zašto sam uvijek mislio da mogu sve sam? Sad, kad mi je pomoć najpotrebnija, nemam kome pokucati na vrata.

Jedne večeri, dok sam čekao sestru da mi donese lijekove, u sobu je ušla starija žena, Mara, iz susjednog kreveta. “Znaš, Ivane, ja sam ti već tri puta bila u ovakvoj situaciji. Prvi put me kćerka povela k sebi, drugi put sam platila ženu da mi pomaže, a treći put sam otišla u dom. Nije lako, ali moraš odlučiti što ti je najvažnije. Ponekad je lakše platiti nego moliti.”

Te riječi su mi odzvanjale u glavi. Nisam imao novca za privatnu njegu, a dom mi se činio kao kraj svega. Sjećam se kad sam prvi put posjetio tetku u domu u Sarajevu, kako je gledala kroz prozor i šaptala: “Ovdje ljudi samo čekaju da ih zaborave.” Nisam želio biti zaboravljen. Nisam želio biti sam.

Sutradan sam zamolio socijalnu radnicu, gospođu Mirjanu, da mi objasni što mogu napraviti. “Gledajte, Ivane, država ima neke programe, ali liste čekanja su duge. Možda možete dobiti pomoć u kući, ali to je par sati dnevno. Ako nemate nikoga svog, možda je najbolje da razmislite o domu. Nije to više kao prije, ima i lijepih domova, ljudi se druže, ima aktivnosti…”

Ali meni je srce bilo teško. Kako reći sebi da više ne mogu biti sam u svom stanu, među svojim stvarima, sa svojim uspomenama? Kako priznati poraz pred životom?

Pokušao sam još jednom razgovarati sa sinom. “Filipe, ne tražim da dođeš, ali možeš li mi pomoći da platim nekoga da mi pomaže?” S druge strane tišina, pa uzdah. “Tata, znaš da štedimo za bebu, ali mogu ti poslati nešto, možda za mjesec dana…” Znao sam da ne mogu računati na njega.

Danima sam gledao kroz prozor bolnice, promatrao ljude kako žure, nose vrećice, smiju se, razgovaraju. Sjetio sam se kako sam i ja nekad bio dio tog svijeta, kako sam mislio da će sve uvijek biti isto. Ali život ti uzme sve što misliš da ti pripada, i ostavi te da se boriš sam sa sobom.

Jednog jutra, dok sam pio gorku bolničku kavu, prišla mi je medicinska sestra Sanja. “Ivane, znaš, moj tata je bio u sličnoj situaciji. Nije htio u dom, pa smo mu našli ženu iz sela da mu dolazi svaki dan. Nije idealno, ali bolje nego biti sam. Ako hoćeš, mogu pitati mamu zna li nekoga pouzdanog.”

Osjetio sam tračak nade. “Sanja, bio bih ti zahvalan. Ne znam više što da radim. Ne želim biti sam, ali ne želim ni biti teret nikome.”

Tih dana sam prvi put nakon dugo vremena osjetio da možda ipak postoji rješenje. Sanja je došla s brojem žene iz okolice, gospođe Zlate, koja je već pomagala starijima. Nazvao sam je, dogovorili smo sastanak. “Ivane, ja ti mogu dolaziti svaki dan, skuhati, očistiti, pomoći oko lijekova. Nije lako, ali nije ni strašno. Svi mi jednom dođemo u tu situaciju.”

Kad sam napokon izašao iz bolnice, Zlata me čekala ispred ulaza. Pomogla mi je ući u stan, skinula mi jaknu, skuhala juhu. Prvi put nakon dugo vremena, osjetio sam miris doma. Nije bilo lako priznati sebi da trebam pomoć, ali još teže je bilo prihvatiti da više nisam isti čovjek kao prije.

Ponekad, kad sjedim u tišini svog stana, pitam se: Je li ovo poraz ili nova prilika? Jesam li slab jer trebam pomoć, ili hrabar jer sam je zatražio? Možda je najteže u životu priznati sebi da ne možemo sve sami. Što vi mislite – je li traženje pomoći znak slabosti ili snage?