Jučer je svekrva okupila obitelj zbog oporuke: Što učiniti kad šogor dobije više?

“Ne mogu vjerovati da je ovo stvarno,” šapnula sam Ivanu dok smo sjedili na rubu stare trosjede u dnevnom boravku njegove majke. Zrak je bio težak, svi su šutjeli, a pogled mi je stalno bježao prema svekrvi, Mariji, koja je sjedila uspravno kao da vodi sudsku raspravu. Dario, Ivanov mlađi brat, nervozno je lupkao prstima po stolu, dok je njegova supruga Ana već imala pobjednički osmijeh na licu. Djeca su se igrala u kutu, nesvjesna napetosti koja je visjela u zraku.

“Draga obitelji, vrijeme je da znate što sam odlučila,” započela je Marija, gledajući svakog od nas u oči. “Ovo nije bilo lako, ali vjerujem da je ispravno.”

Ivan je stisnuo moju ruku tako jako da sam pomislila da će mi prsti poplaviti. Znao je, kao i ja, da je njegov odnos s majkom uvijek bio kompliciran. Otkad smo se vjenčali, osjećala sam da me Marija nikada nije u potpunosti prihvatila. Uvijek je favorizirala Darija, iako je Ivan bio taj koji joj je pomagao oko svega – od popravka bojlera do odlazaka kod doktora.

“Stan u centru grada ide Dariju,” rekla je Marija, a Ana je zadrhtala od uzbuđenja. “Ivane, tebi ostavljam vikendicu na Plitvicama.”

Osjetila sam kako Ivanova ruka popušta stisak. Pogledao je u pod, a ja sam progutala knedlu. Vikendica je bila stara, vlažna i zahtijevala je ozbiljna ulaganja. Stan u centru bio je vrijedan barem četiri puta više. Nitko nije rekao ni riječ. Čak ni Ivan. Samo je Dario, s osmijehom koji je pokušavao prikriti, klimnuo glavom.

“A što je s nama?” upitala sam, ne mogavši se suzdržati. Marija me pogledala kao da sam upitala nešto nepristojno. “Ti si dio Ivanove obitelji, sve što je njegovo, tvoje je.”

Nakon što je pročitala oporuku, Marija je ustala i otišla u kuhinju, ostavljajući nas u tišini. Ana je odmah počela šaptati Dariju, a ja sam gledala Ivana, čekajući da nešto kaže. On je samo slegnuo ramenima.

“Znaš da sam uvijek bio drugi,” rekao je tiho kad smo napokon ostali sami. “Mama je Darija uvijek gledala kao dijete koje treba više pomoći. Ja sam bio onaj koji se snađe.”

“Ali nije pošteno,” odgovorila sam. “Ti si se žrtvovao za nju, a sada…”

Ivan me prekinuo. “Nije prvi put. Sjećaš se kad sam htio upisati fakultet u Zagrebu, a ona je rekla da nema novca, pa je godinu kasnije platila Dariju privatni fakultet?”

Sjetila sam se te priče. Ivan je tada odustao od svojih snova i ostao raditi u lokalnoj trgovini, dok je Dario studirao ekonomiju i kasnije dobio posao u banci. Sve je uvijek bilo podređeno Dariju. I sada, kad je došlo vrijeme da se podijeli ono malo što je ostalo, povijest se ponovila.

Te večeri, kad smo se vratili kući, Ivan je bio šutljiv. Djeca su spavala, a ja sam sjedila za kuhinjskim stolom, gledajući u prazno. “Što ćemo sad?” upitala sam ga. “Ne znam,” odgovorio je. “Ne želim se svađati s Darijem, ali osjećam se kao da sam cijeli život bio manje vrijedan.”

Sljedećih dana, vijest o oporuci proširila se među rodbinom. Svi su imali svoje mišljenje. Neki su govorili da je Marija imala pravo jer je Dario u težoj financijskoj situaciji, drugi su šaptali da je to nepravda prema Ivanu. Moja sestra, Sanja, bila je najglasnija: “Ne smiješ to pustiti! Moraš razgovarati s Marijom, neka objasni zašto je tako odlučila.”

Ali Ivan nije htio sukobe. “Neka bude kako je ona odlučila. Ne želim da nas ovo razdvoji još više.”

Ipak, nisam mogla pustiti. Jedne večeri, kad su djeca zaspala, otišla sam do Marije. Sjela sam nasuprot nje, gledajući je ravno u oči. “Zašto ste to napravili? Zašto ste Dariju dali više?”

Marija je uzdahnula. “Dario je slabiji. On nema tvoju snagu, ni Ivanovu. Bojim se da bi bez pomoći propao. Ivan će se snaći, uvijek je bio borac.”

“Ali zar nije vrijeme da i on dobije nešto natrag?” pitala sam. “Zar nije zaslužio barem jednaku priliku?”

Marija je šutjela. “Možda sam pogriješila. Ali sad je kasno.”

Vratila sam se kući s osjećajem gorčine. Ivan je sjedio u mraku, gledajući kroz prozor. “Nije važno,” rekao je kad sam mu ispričala razgovor. “Važno je da mi ostanemo zajedno.”

Ali nije bilo lako. Dario je ubrzo počeo preuređivati stan, a Ana je na društvenim mrežama objavljivala slike s novim namještajem. Svaki put kad bih to vidjela, osjećala sam knedlu u grlu. Ivan je pokušavao ne pokazivati emocije, ali znao je da ga boli. Djeca su pitala zašto ne možemo i mi imati veliki stan, a ja nisam znala što da im kažem.

Jednog dana, dok smo čistili vikendicu, Ivan je pronašao staru fotografiju iz djetinjstva. Na slici su on i Dario, zagrljeni, nasmijani. “Vidiš,” rekao je, “nekad smo bili bliski. Sad imam osjećaj da smo stranci.”

“Možda još nije kasno da popravite odnos,” rekla sam tiho. “Ali ne smiješ dopustiti da te ovo slomi.”

Ivan je slegnuo ramenima. “Možda je ovo prilika da konačno napravim nešto za sebe. Možda ću od ove vikendice napraviti dom kakav sam oduvijek želio.”

Ali u meni je ostala praznina. Nepravda boli, pogotovo kad dolazi iz obitelji. I pitam se, ima li smisla boriti se za pravdu kad ona uvijek nekako izmakne? Ili je važnije sačuvati mir u obitelji, pa makar i na svoju štetu?

Što biste vi učinili na mom mjestu? Biste li pustili ili se borili za ono što vam pripada?