Tri generacije pod jednim krovom: Suze iza zatvorenih vrata

“Opet si zaboravila kupiti maslac!” – začujem Ivanov glas kroz tanki zid, a srce mi se stegne kao da ga netko stisne šakom. Sjedim na rubu kade, u maloj kupaonici koja mi je posljednjih mjeseci postala jedino utočište. Zatvorim oči, pritisnem dlanove na lice i pokušavam utišati jecaje. Ne želim da me čuju. Ne želim da znaju koliko sam slaba.

Zoran, moj muž, sjedi u dnevnoj sobi i gleda televiziju, kao da je sve u redu. Ponekad ga mrzim zbog te njegove ravnodušnosti, zbog toga što nikad ne podigne glas, što nikad ne stane na moju stranu. “Pusti ih, djeca su, proći će ih to”, zna reći, ali meni ne prolazi. Meni je svaki dan sve teže.

Mirela, snaha, stalno nešto prigovara. “Ne možemo ovako, Ana. U ovoj garsonijeri se gušimo. Kacper treba svoj prostor, a mi svoj mir. Zar ne vidiš da je i Ivanu teško?” – rekla mi je sinoć dok smo prale suđe. Nisam joj odgovorila. Što da kažem? Da nemamo kamo? Da je ovo jedino što imamo? Da sam i ja nekad sanjala o kući s vrtom, o miru, o tišini, ali život nije bio milostiv prema meni?

Kacper, moj unuk, ima tek četiri godine, a već zna kada treba šutjeti. Gleda me velikim, tamnim očima i šapće: “Bako, nemoj plakati.” Onda mi donese svoju plišanu žabu i stavi je u krilo. “Ona će te čuvati dok si tužna.” Srce mi se slama svaki put kad ga pogledam. Zbog njega šutim, zbog njega trpim, zbog njega se ne usudim reći Ivanu da ode, da pronađe nešto svoje, jer znam da ne može. Plaće su male, stanovi skupi, a krediti nedostižni.

Sjećam se dana kad smo se Zoran i ja uselili u ovaj stan. Bilo je to 1987., taman pred rat. Imali smo planove, snove, vjerovali smo da će sve biti bolje. Ali rat je došao, Zoran je ostao bez posla, ja sam radila u trgovini za minimalac. Ivan je bio još mali, nije razumio zašto više nema igračaka, zašto tata stalno sjedi kod kuće i puši jednu za drugom. Godine su prolazile, a mi smo ostali tu, na tih pedeset pet kvadrata, kao u zamci.

Kad se Ivan oženio Mirelom, nadala sam se da će otići, da će pronaći nešto svoje. Ali onda je Mirela ostala bez posla, Ivanov ugovor je bio na određeno, a Kacper se rodio ranije nego što su planirali. “Mama, možemo li kod vas dok se ne snađemo?” pitao me Ivan, a ja sam, naravno, rekla da mogu. Kako da odbijem vlastito dijete? Kako da mu zatvorim vrata kad znam kako je teško?

Ali sada, nakon tri godine, više ne znam gdje sam. Svaki dan je isti: buđenje u šest, priprema doručka, svađa oko kupaonice, prigovori zbog buke, zbog hrane, zbog nereda. Mirela mi zamjera što ne čistim dovoljno dobro, Ivan što ne šutim kad se posvađaju, Zoran što se miješam u njihove stvari. A ja? Ja samo želim malo mira. Malo tišine. Malo prostora za sebe.

“Ana, jesi dobro?” – čujem Zorana kako kuca na vrata. “Dugo si unutra.” Brzo obrišem suze, duboko udahnem i otvorim vrata. “Dobro sam, samo sam se malo zamislila.” Pogleda me onim svojim umornim očima, ali ništa ne kaže. Zna da lažem, ali ne pita dalje. Tako je lakše.

Navečer, kad svi zaspu, sjedim na balkonu i gledam svjetla grada. Sjećam se kako smo nekad Zoran i ja sjedili ovdje, pili kavu i sanjali o vikendici na moru. Sada pijem kavu sama, a more gledam samo na televiziji.

Jedne večeri, dok sam slagala rublje, čula sam Ivana i Mirelu kako se svađaju u sobi. “Ne mogu više ovako, Mirela!” – vikao je Ivan. “Moja mama se trudi, ali ovo nije život!” Mirela je plakala. “Znaš da nemamo kamo! Znaš da sam pokušala naći posao!” Ivan je šutio, a ja sam stajala iza vrata, stisnutih šaka, i osjećala se krivom za sve. Da sam barem mogla više, da sam barem imala više, možda bi sada svi bili sretniji.

Ponekad sanjam da odlazim. Da pakiram svoje stvari i odlazim negdje gdje me nitko ne zna, gdje mogu biti samo Ana, a ne mama, baka, supruga, domaćica, psiholog, sudac. Ali onda se probudim i shvatim da nemam kamo. Ovdje sam potrebna, ovdje sam jedina koja drži sve na okupu, iako se osjećam kao da se raspadam iznutra.

Jednog jutra, dok sam kuhala kavu, Mirela je tiho došla do mene. “Ana, žao mi je što sam ponekad gruba. Znam da ti nije lako. Samo… bojim se da ćemo ovdje svi poludjeti.” Pogledala sam je i prvi put vidjela strah u njenim očima. Zagrlila sam je, i obje smo plakale, tiho, da nas nitko ne čuje.

Kacper je došao do nas i pitao: “Zašto plačete?” Mirela ga je podigla u naručje, a ja sam mu rekla: “Ponekad odrasli plaču kad im je teško, ali to ne znači da te ne vole.” Kacper je klimnuo glavom, ozbiljan kao da ima četrdeset, a ne četiri godine.

Dani prolaze, a ja se trudim pronaći smisao u svemu ovome. Ponekad mislim da je ljubav dovoljna, ali onda dođe dan kad mi se čini da je sve uzalud. Ipak, zbog Kacpra, zbog Ivana, zbog Mirele i Zorana, ustajem svako jutro i pokušavam izdržati još jedan dan.

Možda će jednom biti bolje. Možda će Ivan pronaći bolji posao, Mirela se zaposliti, a Kacper imati svoju sobu. Možda ću i ja opet poželjeti izaći iz kupaonice bez suza.

Ali do tada, ostaje mi samo pitanje: Koliko još možemo izdržati prije nego što se svi potpuno slomimo? Ima li još netko tko se ovako osjeća, ili sam samo ja ta koja se guši u vlastitom domu?