Između majke i bogatstva: Odluka koja mi je promijenila život
“Ne mogu više, Marko! Ili ona, ili ja!” Ivana je stajala nasred dnevne sobe, ruku stisnutih u šake, oči crvene od suza i bijesa. Kiša je lupala po prozorima, a meni se činilo da je svaki udarac kapljica odjekivao u mom srcu. Nisam mogao vjerovati da je došlo do ovoga. Samo sat ranije, večerali smo u tišini, a sada je moj cijeli svijet visio o niti.
“Ne možeš mi to tražiti, Ivana. Znaš koliko mi je majka značila kroz cijeli život. Sve što imam, sve što jesam, dugujem njoj.”
“Znam, Marko, ali ne mogu više podnositi njezine uvrede, njezino miješanje u naš brak. Svaki put kad dođe, osjećam se kao uljez u vlastitoj kući! A sad, kad je došla ta ostavština, kad imamo priliku napokon živjeti bez briga, ona opet mora biti u centru svega!”
Zastao sam, gledajući u pod. Ostavština. Četrdeset milijuna kuna. Novac koji je moj pokojni otac, stari građevinar iz Osijeka, mukotrpno stekao radeći po Njemačkoj, šaljući svaki dinar kući. Taj novac je trebao biti naša karta za novi život – novi stan, možda vikendica na moru, sigurnost za našu kćer Luciju. Ali majka… Majka je uvijek bila tu, čak i kad sam bio dijete, kad je otac nestajao mjesecima, kad smo jeli grah tri dana zaredom. Ona je bila stijena.
“Marko, ne tražim da je izbaciš na ulicu. Samo želim da prestaneš birati nju prije mene. Da napokon budemo mi – ti i ja, kao što smo obećali kad smo se vjenčali.”
Sjetio sam se našeg vjenčanja u crkvi sv. Marka, kako je majka plakala od sreće, a Ivana blistala u bijelom. Sve je tada izgledalo jednostavno. Ali život u Zagrebu nije bio lak. Ivana je radila kao učiteljica, ja sam vodio mali obrt za popravak računala. Majka je često dolazila iz Osijeka, donosila zimnicu, savjetovala nas, ponekad previše. Ivana je to doživljavala kao napad na svoj autoritet, a meni je bilo teško naći ravnotežu.
“Znaš što, Marko? Ako ne možeš odlučiti, odlučit ću ja. Ostat ću kod sestre dok ne shvatiš što ti je važnije.”
Gledao sam kako uzima torbu, kako Lucija, naša sedmogodišnja kćer, zbunjeno gleda iz hodnika. “Tata, zašto mama plače?”
Nisam imao odgovor. Samo sam je zagrlio i rekao: “Sve će biti u redu, dušo.”
Te noći nisam spavao. Majka je zvala, zabrinuta zbog svađe. “Sine, ne želim biti teret. Ako treba, vratit ću se u Osijek, samo da ti budeš sretan.”
“Ne, mama, nisi ti problem. Samo… Ivana misli da se previše miješaš.”
“Znam, sine. Ali ja sam samo htjela pomoći. Znaš da sam cijeli život sanjala da ti bude bolje nego meni. Da ne moraš raditi po bauštelama kao tvoj otac.”
Sutradan sam otišao na posao, ali nisam mogao misliti ni na što drugo. Kolega Dario me povukao sa strane. “Što je, stari? Izgledaš kao da te vlak pregazio.”
Ispričao sam mu sve. On je samo odmahnuo glavom. “Znaš, moj stari je uvijek govorio – žena ti je dom, ali majka ti je korijen. Bez korijena, ni dom ne stoji.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli dan. Kad sam se vratio kući, Ivana je već bila otišla. Na stolu je ostavila poruku: “Javi kad odlučiš.”
Dani su prolazili. Majka je ostala u Osijeku, Ivana kod sestre na Trešnjevci. Lucija je vikendom bila kod mene, a ja sam pokušavao održati privid normalnosti. Novac od ostavštine još je stajao na računu, netaknut. Svaki put kad bih pogledao izvod iz banke, osjećao sam se prazno. Što mi vrijedi bogatstvo, ako nemam mir?
Jedne subote, dok sam s Lucijom slagao puzzle, zazvonio je mobitel. Bila je to Ivana. “Marko, možemo li razgovarati?”
Sjeli smo u kafić na Jarunu. Izgledala je umorno, ali odlučno. “Znaš, razmišljala sam. Možda sam bila prestroga. Ali ne mogu živjeti u sjeni tvoje majke. Ili ćemo postaviti granice, ili ne mogu više ovako.”
“Znači, želiš da biram?”
“Ne, želim da odrasteš. Da shvatiš da tvoja obitelj sada nisam samo ja, nego i Lucija. Da tvojoj majci kažeš gdje joj je mjesto.”
Vratio sam se kući, zbunjen. Cijelu noć sam razmišljao. Sjetio sam se kako me majka tješila kad sam imao temperaturu, kako me učila voziti bicikl, kako je štedjela na sebi da bih ja mogao studirati. Ali sjetio sam se i Ivane, kako je stajala uz mene kad sam izgubio posao, kako je bdjela nad Lucijom kad je imala upalu pluća.
Sljedećeg jutra nazvao sam majku. “Mama, moramo razgovarati.”
Sjeli smo u parku. “Mama, volim te. Ali moram postaviti granice. Ivana i Lucija su sada moj prioritet. Ne mogu više birati između vas. Molim te, poštuj to.”
Majka je šutjela, a onda mi stisnula ruku. “Sine, razumijem. Samo želim da budeš sretan.”
Nakon toga sam nazvao Ivanu. “Spreman sam. Postavit ćemo granice, ali neću izbaciti majku iz svog života. Ako to ne možeš prihvatiti, onda možda nismo za zajedno.”
Ivana je dugo šutjela. “Dobro, pokušat ćemo. Ali samo ako i ti budeš uz mene, ne protiv mene.”
Prošlo je nekoliko mjeseci. Naučili smo živjeti s granicama. Majka dolazi rjeđe, ali kad dođe, Ivana i ona razgovaraju, ponekad čak i smiju zajedno. Novac od ostavštine smo uložili u novi stan, ali sada znam – nijedna kuna ne vrijedi mira u kući.
Ponekad se pitam: Jesam li mogao drugačije? Je li moguće biti dobar sin i dobar muž u isto vrijeme? Ili je život na Balkanu uvijek borba između prošlosti i budućnosti?
Što vi mislite – može li se ikada pronaći prava ravnoteža između roditelja i partnera? Koliko daleko biste vi išli zbog obitelji?