Moj muž je predložio da prepišemo kuću na djecu. Sve se promijenilo nakon toga.
“Ne razumijem, Ivane, zašto baš sada?” moj glas je drhtao dok sam gledala kroz prozor na dvorište gdje su se naši sinovi, Luka i Filip, smijali i gurkali. Ivan je sjedio za stolom, ruku sklopljenih kao da moli, ali na njegovom licu nije bilo mira. “Samo mislim da je to najbolje za njih. Ako se nama nešto dogodi…”
“Ako se nama nešto dogodi?” prekinula sam ga, osjećajući kako mi srce lupa u grlu. “Zar nije dovoljno što smo sve ovo zajedno gradili? Zar nije dovoljno što sam ti vjerovala kad si rekao da si završio s prošlošću?”
Ivan je uzdahnuo, a ja sam znala da ga boli svaki moj prigovor. Ali nisam mogla zaboraviti. Nikad nisam mogla zaboraviti njegovu prvu ženu, Anu, i njihovu kćer, Lejlu, koju je ostavio kad je Lejla imala samo šest godina. Godinama sam se trudila da prihvatim da je Ivan moj, da je naša obitelj sada njegova stvarnost, ali uvijek je postojala sjena prošlosti koja je visila nad nama.
“Nije to zbog Ane, ni zbog Lejle,” rekao je tiho, ali nisam mu vjerovala. “Samo želim da Luka i Filip imaju sigurnost. Da ne brinu o stvarima o kojima sam ja morao brinuti kad sam bio mali.”
Sjetila sam se priča o njegovom djetinjstvu u malom selu kraj Livna, o ocu koji je pio i majci koja je šutjela. O kući koju su izgubili zbog dugova. Znam da ga to proganja, ali ovo je bilo drugačije. Ovo je bila naša kuća, naš život, a sada je želio sve to prepisati na djecu, kao da ja više nisam važna.
“A što ako se nešto dogodi nama? Što ako se dogodi meni?” pitala sam, glasom punim gorčine. “Hoćeš li i mene izbrisati iz svega što smo zajedno stvorili?”
Ivan je ustao, nervozno prošao rukom kroz kosu. “Ne radi se o tome. Samo želim da djeca budu zaštićena.”
“Zaštićena od koga? Od mene? Od tebe? Ili od tvoje prošlosti?”
Tišina je pala među nama, gusta i teška. Zrak je mirisao na kišu, a ja sam osjećala kako mi se suze skupljaju u očima. Nisam plakala pred Ivanom godinama, ali sada nisam mogla zaustaviti.
“Znaš li koliko sam se trudila da budem dio tvoje obitelji? Da prihvatim Lejlu, iako si je ostavio? Da budem majka tvojoj djeci, da gradim ovaj dom? A sada, odjednom, sve to treba nestati?”
Ivan je sjeo do mene, pokušao me zagrliti, ali sam se odmaknula. “Ne radiš ovo zbog djece. Radiš ovo jer se bojiš. Bojiš se da će ti netko opet uzeti sve.”
Nije odgovorio. Samo je šutio, gledao u pod, a ja sam osjećala kako se zidovi naše kuće stežu oko mene.
Sljedećih dana, atmosfera u kući bila je ledena. Djeca su osjećala napetost, iako smo se trudili da pred njima budemo normalni. Luka je jedne večeri došao do mene dok sam slagala veš. “Mama, jesi li ti i tata posvađani?” pitao je tiho.
“Nismo, zlato. Samo… razgovaramo o važnim stvarima.”
Ali znala sam da lažem. Svaka večera bila je tiha, svaki pogled između mene i Ivana pun neizrečenih riječi. Počela sam sumnjati u sve – u njegovu ljubav, u naš brak, u sebe.
Jedne subote, dok sam čistila podrum, pronašla sam staru kutiju s pismima. Bile su to Ivanove stare razglednice, pisma iz vremena kad je bio s Anom. Nisam ih nikad prije vidjela. Ruke su mi drhtale dok sam čitala riječi pune nade, obećanja, ljubavi. “Uvijek ću biti uz tebe, Ana. Naša Lejla je sve što imam.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši. Sve ove godine, trudila sam se biti bolja, biti dovoljna, a on je još uvijek čuvao uspomene na život prije mene. Kad je Ivan došao kući, čekala sam ga u dnevnoj sobi s kutijom u krilu.
“Zašto si ovo čuvao?” pitala sam, pokazujući mu pisma.
Zastao je, lice mu je problijedjelo. “To su samo stari papiri. Nema to veze s nama.”
“Ima veze sa svime! Kako da ti vjerujem kad još uvijek živiš u prošlosti? Kako da vjerujem da ovo s kućom nije još jedan način da se zaštitiš od mene, kao što si se štitio od Ane?”
Ivan je sjeo, lice mu je bilo umorno, oči crvene. “Ne znaš kako je to, Jelena. Ne znaš kako je izgubiti sve. Ja sam izgubio Anu, izgubio sam Lejlu, izgubio sam dom. Ne želim to opet.”
“Ali ja nisam Ana. Ja sam Jelena. Ja sam tvoja žena već osamnaest godina. Zar ti to ništa ne znači?”
Ivan je šutio. U tom trenutku, shvatila sam da ga ne mogu natjerati da me voli više, da mi vjeruje više. Sve što sam mogla bilo je odlučiti što ću ja učiniti.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – o selidbi iz Zagreba u Ivanovu rodnu Bosnu, o godinama kad smo štedjeli svaku kunu da bismo izgradili ovu kuću, o svim žrtvama koje sam podnijela. I sada, kad sam mislila da smo napokon sigurni, sve se raspadalo.
Sljedećeg jutra, sjela sam s Ivanom za stol. “Ako želiš prepisati kuću na djecu, učini to. Ali znaj da time ne štitiš njih, nego sebe. I znaj da time gubiš mene.”
Ivan je gledao u mene, oči su mu bile pune suza. “Ne želim te izgubiti, Jelena. Samo… ne znam kako drugačije.”
“Možda je vrijeme da naučiš vjerovati. Meni, sebi, nama.”
Nisam znala što će biti dalje. Nisam znala hoće li nas ova odluka zauvijek razdvojiti ili će nas natjerati da napokon budemo iskreni jedno prema drugome. Ali znala sam da više ne mogu živjeti u sjeni prošlosti.
Ponekad se pitam – koliko prošlosti možemo nositi prije nego što nas slomi? I može li ljubav preživjeti kad povjerenje nestane? Što biste vi učinili na mom mjestu?