Tjedan bez sna: Kako je jedna noć promijenila mog muža zauvijek
“Zar stvarno misliš da sam ja kriva za sve ovo?” povikala sam kroz suze dok je Dario skupljao svoje stvari u crnu sportsku torbu. Njegove ruke su drhtale, lice mu je bilo sivo od umora, a oči prazne, kao da me više ne vidi. Nije odgovorio. Samo je prošao pored mene, izbjegavajući moj pogled, i tiho zatvorio vrata za sobom. Zvuk ključa u bravi bio je tiši od mog jecaja, ali bolniji od bilo koje riječi.
Tog trenutka, sve se srušilo. Naša Lana je spavala u svojoj sobi, nesvjesna da joj otac odlazi. Ja sam ostala stajati u hodniku, s rukama na ustima da ne probudim dijete svojim plačem. Nije me nazvao ni sutradan, ni prekosutra. Dani su prolazili, a ja sam brojala sate između njegovih poruka koje nisu stizale i mojih pokušaja da zaspim. Nesanica me lomila, ali još više me lomila tišina.
Moja majka, Jasna, dolazila je svaki drugi dan. “Znaš ti dobro kakav je Dario bio kad ste se upoznali,” govorila bi dok mi kuha kavu. “Uvijek je bio slab na probleme. Nije on za velike krize. Slomio se, dijete moje. Moraš biti jača od njega.” Slušala sam je, ali nisam mogla vjerovati da je sve tako jednostavno. Zar je moguće da se čovjek samo tako slomi? Zar ljubav nestane kad dođu neprospavane noći i problemi?
Sve je počelo prije dva tjedna. Lana je dobila temperaturu i nije spavala cijelu noć. Dario i ja smo se izmjenjivali pored njenog kreveta, ali već treće noći oboje smo bili iscrpljeni. Počeli smo se svađati zbog sitnica – tko će ustati, tko će skuhati čaj, tko će ostati budan još sat vremena. Jedne večeri, dok sam grijala mlijeko za Lanu, Dario je rekao: “Ne mogu više ovako. Osjećam se kao stranac u vlastitoj kući.” Pogledala sam ga i osjetila kako mi srce tone. “I ja sam umorna, Dario. Ali ne možemo sada odustati.”
On je samo slegnuo ramenima i otišao u dnevnu sobu. Te noći nije spavao pored mene. Sljedećih dana postajao je sve tiši, povučeniji. Nisam znala kako mu pomoći. Pokušavala sam razgovarati s njim, ali svaki put bi me prekinuo: “Pusti me na miru. Samo želim malo mira.” Nisam znala što znači taj mir – mir od mene ili mir od života koji smo zajedno gradili?
Jednog jutra došao je s posla ranije nego inače. Sjeli smo za stol, a on je gledao kroz prozor kao da traži izlaz iz vlastite kože.
“Dario, pričaj sa mnom,” zamolila sam ga tiho.
“Ne znam više što da ti kažem,” odgovorio je promuklim glasom. “Osjećam se kao da nestajem. Kao da više nisam ja.”
Nisam znala što reći na to. Samo sam ga gledala i osjećala kako mi se svijet raspada pod nogama.
Te večeri spakirao je stvari i otišao roditeljima u Dubravu. Nije se okrenuo niti jednom.
Prvih nekoliko dana bila sam bijesna na njega. Kako može ostaviti mene i Lanu? Zar mu ništa ne značimo? Ali onda su došle noći – duge, hladne noći bez sna – i bijes se pretvorio u tugu. Počela sam preispitivati svaki naš razgovor, svaku svađu, svaki trenutak kad sam možda trebala biti nježnija ili strpljivija.
Moja majka nije imala razumijevanja za moju bol.
“Muškarci su takvi,” govorila bi dok pegla Lanu pidžamu. “Kad naiđe teškoća, oni bježe ili se slome. Ti si majka, ti moraš izdržati zbog djeteta.” Ponekad bih poželjela vrisnuti na nju: “A tko će izdržati zbog mene?” Ali nisam imala snage ni za to.
Lana me svako jutro pitala: “Gdje je tata? Kada će doći?” Izmišljala sam priče o poslu i obavezama, ali ona nije bila glupa. Vidjela je crvene oči i umor na mom licu.
Jedne noći nisam mogla više izdržati pa sam nazvala Darija.
“Dario, molim te… barem nazovi Lanu,” prošaptala sam kad se javio.
S druge strane čula sam samo tišinu pa šapat: “Ne znam mogu li još… Bojim se da ću sve pokvariti još više ako se vratim.” Zatvorila sam oči i pustila suze da teku niz obraz.
Nakon tog razgovora osjećala sam se još gore – kao da sam ga izgubila zauvijek.
Sljedećih dana pokušavala sam funkcionirati kao robot: voditi Lanu u vrtić, raditi od kuće, kuhati ručak, slušati majčine savjete koji su me boljeli više nego pomagali.
Jednog popodneva Lana je nacrtala crtež: nas troje zajedno u parku. Pogledala sam taj crtež i shvatila koliko nam svima nedostaje ono što smo imali – ili barem ono što smo mislili da imamo.
Pitala sam se gdje smo pogriješili? Je li nas stvarno slomilo nekoliko neprospavanih noći? Ili smo već dugo bili na rubu pa su nas problemi samo gurnuli preko ruba?
Nisam pronašla odgovor ni u majčinim riječima ni u vlastitim mislima.
Sada sjedim sama u dnevnoj sobi dok Lana spava, gledam u praznu fotelju gdje je Dario sjedio svake večeri i pitam se: Je li moguće ponovno izgraditi povjerenje kad jednom pukne? Ili su neke pukotine jednostavno preduboke?
Što vi mislite – može li ljubav preživjeti kad nas život slomi ili tada tek vidimo tko smo zapravo?